Pristupanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji nekada posmatramo kao rješenje za sve naše probleme. Neki vide vrijednost članstva u nekoj vrsti garancije sigurnosti i prosperiteta, budući da vezujemo svoju sudbinu za sudbinu bloka od 27 država sa možda najvišim stepenom kvaliteta života na svijetu. Sa druge strane, pored pogleda koji ima tendenciju idealizirati stvari, postoje jasne mjere koje pristup ovoj organizaciji zahtijeva i njihovi učinci su mjerljivi i, kako praksa pokazuje, uglavnom blagotvorni za države koje ih usvajaju.
U oblasti digitalnih politika mnoge države Evrope su nedovoljno kapacitirane da kreiraju vlastite, a što je možda još važnije, da samostalno provode politike koje mogu preuzeti. Ekspertiza koja postoji na nacionalnom nivou je ograničena, a nacionalne institucije su nedovoljno razvijene.
Čitajte kolumne Nasira Muftića:
U očima velikih tehnoloških kompanija, koje često broje zaposlene i prihode ciframa koje podsjećaju na suverene države, male države nisu ravnopravni pregovarači, zbog čega nemaju mogućnost suvereno nametati svoja pravila. Poznat je slučaj kada je servis vijesti u vlasništvu Googlea napustio Španiju 2014. godine, nakon što je ova država uvela naknadu za korištenje sadržaja drugih medija koju bi Google trebao plaćati. Zbog toga se Evropska unija javlja kao akter koji je dovoljno velik po broju stanovnika i tržišnoj moći da im parira. Ona je to prepoznala i koristi, te se tako pozicionirala na globalnoj sceni kao značajan geopolitički faktor čiji potezi imaju utjecaj i van njenih granica. EU u posljednjoj deceniji ubrzano donosi propise koji regulišu korištenje digitalnih tehnologija, nastojeći zaštititi svoje građane. Dokaz njenog uspjeha u tome je Opća uredba o zaštiti ličnih podataka (GDPR) koja postavlja globalni standard u ovoj oblasti i države u Africi, Aziji i Americi donose svoje zakone koji repliciraju GDPR, iako nemaju obavezu to učiniti. Najnoviji propisi u EU su doneseni sa ciljem da proizvedu isti efekat, u čemu prednjače Zakon o digitalnim uslugama, Zakon o digitalnim tržištima i Zakon o umjetnoj inteligenciji.
U procesu pristupanja EU, Bosna i Hercegovina i druge države Zapadnog Balkana imaju obavezu inkorporirati ove propise u svoje pravne sisteme. Ova obaveza je prisutna više od jedne decenije i svaka vlast mora računati sa njom. Međutim, u ovim propisima je predviđeno da su za njihovo provođenje dobrim dijelom odgovorne institucije EU. U prvom redu to je Evropska komisija, a onda i Evropski sud pravde kada dođe do određenog spora ili poteškoće u tumačenju. Kako mi nismo članica, od nas se očekuje da usvojimo nacionalne zakone koji će sadržajno preslikavati navedene propise.
Tu nastaje više problema. Prije svega, naši kapaciteti za provođenje takvih propisa su ograničeni. Agencija za zaštitu ličnih podataka godinama upozorava na nedostatak ljudskih i materijalnih resursa, što otežava obavljanje njenog posla. Nismo uspjeli usvojiti zakon po uzoru na Opću uredbu o zaštiti ličnih podataka, iako je to politički nesporno pitanje i neke države u regionu su to već učinile. Konkurencijsko vijeće BiH je institucija strukturalno defektna od svog osnivanja, budući da etnička pozadina njegovih članova može dovesti do pozitivne ili negativne odluke ove institucije u predmetu koji bi se trebao ticati samo tržišne konkurencije, oblasti definirane ekonomskom i pravnom naukom, a ne identitetom učesnika ili članova Vijeća. Regulatorna agencija za komunikacije BiH treba nove nadležnosti kako bi se suočila sa izazovima novih tehnologija, koje trenutni Zakon o komunikacijama ne osigurava. Struka na sve navedeno upozorava već godinama.
Drugi veliki problem je što sada stvari postaju komplikovanije i pitanje je da li bismo, uz svu dobru volju i iskrene napore, mogli adekvatno odgovoriti izazovima koje nameću digitalne tehnologije kao što su umjetna inteligencija, iza kojih stoje velike tehnološke kompanije. Teško je pretpostaviti da male države na Zapadnom Balkanu mogu postavljati pravila. Ni mnogo veći od njih to pojedinačno nisu u stanju. Teško je pretpostaviti i da domaće institucije mogu procesuirati neprihvatljiva ponašanja tako velikih konglomerata i adekvatno zaštititi svoje građane u ovoj novoj i dinamičnoj oblasti. Zato nam ovdje EU treba pružiti ruku. Treba nam zaštita evropskih institucija. Treba nam ekspertiza Evropske komisije i zakoni čiji integritet štiti Sud Evropske unije. To EU trenutno ne nudi, nego zagovara usvajanje propisa na nacionalnom nivou ili eventualno pristup Zapadnom Balkanu kao regiji, što nosi niz novih problema. Pružanje podrške Bosni i Hercegovini i državama u regiji u ovoj oblasti značilo bi povećanje popularnosti ove organizacije, koja je djelimično uzdrmana porastom prisustva drugih aktera u ovom dijelu svijeta. Osim toga, Hrvatska je već članica EU. Zbog jezičke sličnosti sa velikim brojem država Zapadnog Balkana, dopuštanje da se Zapadni Balkan tretira kao plodno tlo za, na primjer, širenje dezinformacija i vršenje internet-prevara čini i EU ranjivom. Iako postoje granice EU, one ne slijede granice jezika i kulture.
Imamo mnogo toga što možemo uraditi, a nismo. To nije nova vijest. Međutim, sada se javljaju zadaci koji su vjerovatno previše kompleksni i za većinu država članica EU ako bi ih morale samostalno ispunjavati. Nama sada treba ne samo materijalna i druga pomoć nego i pristup evropskim institucijama. To je nešto što domaće vlasti trebaju zagovarati u razgovorima sa EU zvaničnicima, ističući da svi imaju korist od toga.
