Punih osam dana trajale su pripreme partizana za odsudnu bitku za Travnik: počela je 20. oktobra 1944. godine, a moj rodni grad je oslobođen dva dana kasnije. Nije tajna, Travnik je bio jako uporište NDH sa više od 2.600 ustaša, njihove milicije i žandarmerije i bataljonom domobrana. No, Peti udarni korpus NOVJ obavio je zadatak, izgubivši pritom 94 borca, među kojima načelnika operative Korpusa Josipa Mažara Šošu, zamjenika komandanta 4. udarne divizije Petra Mećavu i komandira tenkovske čete Lazu Marina. Sva trojica su proglašeni narodnim herojima, ne samo zbog ove važne oslobodilačke akcije. Šoša je, iako rođen u Derventi, rat dočekao kao jedan od 14 najistaknutijih komunista Bosanske krajine i skupa s dr. Mladenom Stojanovićem poveo je ustanak u Bosni i Hercegovini. Mećava je iz Kostajnice, bio je podoficir Jugoslavenske vojske do njene kapitulacije, a onda su ga ustaše uhapsile u rodnom gradu: pobjegao je iz zatvora na Kozaru i vodio partizane u bitkama na Mrakovici i oko Prijedora, da bi postao komandant Prve krajiške udarne brigade. I Marin se prije Travnika dokazao kao junak na Kozari. Oduvijek me je fascinirao podatak da su i Mećava i Marin, nakon Šošine pogibije, suborcima obećali oslobođenje Travnika kako njegova žrtva ne bi bila uzaludna, a sam Šoša je, kažu, za života imao jednu veliku želju – da dočeka oslobođenje Beograda. I dočekao je, mada u času smrti to nije znao. Beograd je, naime, oslobođen onoga dana kada su bitke za Travnik počele. General Peko Dapčević, komandant trupa NOV-a za Zapadnu Srbiju, 20. oktobra 1944. raportirao je maršalu Titu: “Vašu istorijsku naredbu mi smo izvršili. Oslobođen je glavni grad demokratske federativne Jugoslavije”.
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
U bitkama za Beograd partizani su se borili rame uz rame s Crvenom armijom, vojskom Sovjetskog saveza koji je od početka Drugog svjetskog rata i napada na Poljsku 1. septembra 1939. godine bio Hitlerov saveznik, sve dok firerovi apetiti nisu toliko porasli da 22. juna 1941. krene prema Moskvi. Trupe Wehrmachta su napredovale do časa kada se bivši SSSR pridružuje saveznicima, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama, Kini, antifašistima napadnutih zemalja od Trećeg Reicha, među kojima su okupirane Francuska, Belgija, Norveška, Nizozemska, Luksemburg, Grčka… i bivša Jugoslavija, u čiju su odbranu ustali Titovi partizani. Ishod znamo, Italija je kapitulirala 1943, nacistička Njemačka 1945. godine, Dan pobjede nad fašizmom svakog 9. maja obilježi najveći dio planete, no u našim krajevima od devedesetih to i nije baš tako. I sutra će, uostalom, biti onih koji će 80. godišnjicu oslobođenja Travnika ispratiti žalom za ustašama koje neki u BiH, ali i Hrvatskoj, doživljavaju kao branitelje, ne krijući ambicije da rehabilitiraju svoje domaće fašiste. No, čini se da je najdalje otišao potpredsjednik Vlade Srbije: Aleksandar Vulin je, valjda da bi izbjegao svako pominjanje partizana, 80. godišnjicu oslobođenja Beograda slavio u Moskvi. Njemu je 20. oktobar prilika da se sjeti “koliko su Srbi i Rusi veliki bili” i da zajedno podsjete “da se zlo ne sme ponoviti”, kako je službeno priopćila Vlada Srbije. Srbi i Rusi, “za razliku od mnogih u Evropi, ponose se svojim precima koji su im doneli slobodu i stavili ih na bolju stranu sveta”, objasnio je Vulin i protumačio kako se “nacizam pojavi u svom zlu i veličini kada se Srbima zabrani da postoje i da imaju svoju državu”. Niko ga nije pitao čija je današnja Srbija, bit će da je slušateljskim ušima godila priča o slobodi i boljoj strani sveta usred treće godine ruske invazije na Ukrajinu. Ruski predsjednik Vladimir Putin odrekao se i saveznika i antifašizma još poodavno, kada je odlučio reinkarnirati snove o ruskom carstvu koje uključuje teritorij bivšeg SSSR-a, onog koji se ugasio 1991.
Rusija je danas agresor i zemlja koja se ne libi prijetiti i trećim svjetskim ratom, a sam Putin se pridružio autokratama koji tenkovima i ruskom krvlju nadiru ka prijestonicama susjedne zemlje. Nisu, naravno, ni evropske demokracije imune na fašiste, jačanje radikala i desnice nažalost su trend, međutim, u većini nekadašnjih zemalja saveznika u Drugom svjetskom ratu decenijama su istrajno građeni sistemi i društva koja počivaju na slobodama, poštivanju ljudskih prava i uvažavanju života dostojnog čovjeka. Čak nekadašnje Sile osovine prednjače na tom putu, današnja Njemačka je najbolji primjer ne samo rasta i razvoja već i suočavanja s prošlošću. Tako smo i dogurali do podjele na razvijene zemlje Zapada i ostatak svijeta mahom nespremnog da se uhvati ukoštac sa siromaštvom, riješenog da se za račun elita na vlasti ne suoči sa korupcijom i krađom i prilično posvećenog žalopojkama za nekim boljim vremenima u kojima se većina stanovništva klanjala carevima, vladarima i kleptokratama. Putin je riješen da ustupi lice i glas takvim elitama u korist antizapadne borbe, u koju sve vještije uvlači i ekonomski savez nastao početkom stoljeća i poznat kao BRIKS. Savez se okupio oko ideje reforme međunarodnih finansijskih institucija, poput MMF-a i Svjetske banke, zarad pravednije podrške srednje razvijenim zemljama ubrzanog ekonomskog rasta. Akronim BRIKS tako je i nastao, Brazil, Rusija, Indija, Kina i na kraju Južna Afrika, pojedinačno su vodeće zemlje u svojim regionima, globalno nerijetko suprotstavljene, no danas su u fazi kada ih ruski predsjednik nastoji zloupotrijebiti u zaobilaženju sankcija uvedenih zbog agresije na Ukrajinu i sve više ispolitizirati kao svoje suradnike i poslušnike u obračunu sa Zapadom.
Tako je i samit BRIKS-a u ruskom Kazanju prepoznat kao nova prilika da Milorad Dodik, predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, plasira svoje ideje o otcjepljenju. Njegovu secesionističu politiku i prijetnje miru na Zapadnom Balkanu prepoznao je već i novi sekretar NATO-saveza Mark Rutte, no okuražen odlaskom u Rusiju, Dodik mu se narugao velikom čašću koju mu je iskazao Putin pozivom da posmatra samit i porukom kako nije zainteresiran za evropske bajke jer RS ima “neke druge mogućnosti”. U svom starom stilu nadugačko se i naširoko zaklinjao na vjernost Putinu i Rusiji, nazivajući glupostima ocjene o ambicijama ruskog predsjednika da upravo preko njega i raznih vulina zadrži svoj utjecaj na Zapadni Balkan na čiju stabilnost sada već godinama juriša upravo aktualnom politikom predsjednika RS-a. Za svaki je slučaj ubacio svoju vjernost Daytonu, onom istom zbog čijeg eklatantnog kršenja redovito dolazi u Sud BiH i čeka kraj procesa. U odbranu Rusije i Putina ustao je i napadom na državnog ministra spoljnih poslova Elmedina Konakovića, kojeg je najbrutalnije izvrijeđao jer je Bosna i Hercegovina podržala još jednu Rezoluciju UN-a o osudi agresije na Ukrajinu, a u istom je nastupu Srni pošamarao i HDZ jer zaboga nije stao uz njega i Bošnjake koji traže smjenu visokog predstavnika Christiana Schmidta i opoziciju u RS-u proglašavajući Nenada Vukovića iz PDP-a, kojeg je CIK imenovao za delegata u Domu naroda PSBiH, stranim podanikom. Opozicija u RS-u mu nije ostala dužna, opozicija u Federaciji je mudro odšutjela svoje najnovije savezništvo s razbijačem BiH.
Šta Dodik misli o ovoj zemlji, odavno je znano i čini se da je to sve jasnije i zapadnim saveznicima koji podržavaju Bosnu i Hercegovinu. Onim istim zbog kojih će Aleksandar Vučić tek danas donijeti odluku hoće li otputovati u Rusiju, na samit u Kazanju ili će se zadovoljiti Vulinovom moskovskom proslavom u čast ruskog fašizma. Oslobođenje je 21. oktobra 1944. pisalo o slavlju u BiH povodom oslobođenja Beograda, bilo je to nadahnuće partizanima za nastavak borbe. U to ime, svim antifašistima želim čestitati sve dobijene bitke u Drugom svjetskom ratu, s nadom da će antifašizam i danas izvojevati pobjedu i u našoj zemlji i diljem planete. A posebno svojim Travničanima Dan oslobođenja naše čaršije.
