Skandiranje publike u Zenici, na utakmici naše fudbalske reprezentacije sa Mađarskom, na kojoj jedan navijač, pet, grupa ili cijeli stadion (uopće nije bitno koliko) skandiraju “ubij Srbina”, nije naišlo na adekvatnu, pravu osudu intelektualne, političke i društvene javnosti u našoj državi. Siguran sam da budućnost naše zemlje više zavisi od višestoljetne historije zajedničkog života njenih naroda i građana nego bilo kakve presude Suda u Strasbourgu. Važno je imati na umu neke stavove i društveno-političke odluke koje su kroz historiju opredjeljivale budućnost naše zemlje.
Prvi predsjednik nezavisne države Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je, u jednom od svojih obraćanja, rekao: “Postoje oni koji govore da je Bosna srpska, kao i oni koji govore da je Bosna hrvatska. A ima i onih, zašto to ne reći, koji sa agresivnošću govore da je Bosna samo bošnjačka. Sa jednakom odlučnošću mi odbacujemo sve tri ove tvrdnje, bošnjačko svojatanje Bosne, s obzirom na realnu situaciju, jednako prijeti njenoj dezintegraciji i haosu”.
Čitajte kolumne Sadika Ahmetovića:
U Rezoluciji ZAVNOBiH-a ističe se da narodi u BiH hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Danas datum ZAVNOBiH-a slavimo kao Dan državnosti naše zemlje.
Referendum o nezavisnosti BiH održan je 29. februara i 1. marta 1992. godine, a pitanje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana i naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Referendum je dobio podršku 63% građana naše zemlje i danas taj dan obilježavamo kao Dan nezavisnosti BiH.
Naša država je preživjela bolnu noviju historiju, nad Bošnjacima je počinjen zločin genocida, društvo je doživjelo ogromna razaranja, počinjeni su mnogi masovni zločini i etnička čišćenja. I pored svega, ako iskreno razmišljamo o budućnosti naše zemlje, onda nikada ne smijemo odstupiti od njenih osnovnih načela, načela obnove njene državnosti – Rezolucije ZAVNOBiH-a, izglasavanja odluke o nezavisnosti – referendumskog pitanja i stava prvog predsjednika nezavisne države BiH. Probosanske politike ne smiju zašutjeti na govor mržnje zbog dodvoravanja glasačima ili bilo kog drugog razloga, nikada vlast ne smije biti važnija od budućnosti države, mora se postavljati stalno pitanje i tražiti odgovor zašto tužilaštvo godinama šuti, zašto je simboličan broj presuda za govor mržnje.
Kada institucije ne reaguju, govor mržnje postaje oružje u rukama onih koji nemaju ništa ponuditi za budućnost našeg društva. Na govoru mržnje opstaju politike nacionalizma, opstaju pojedinci i njihovi biznis-prijatelji, a najviše gubi upravo država BiH. Majke Srebrenice mogu biti vodilja svima onima koji pravdu žele kao znak raspoznavanja, nikada niko nije optužen za krivično djelo negiranja genocida, a od majki nikada nismo čuli govor mržnje uperen prema bilo kome. Niko to nije mogao čuti iz usta Munire Subašić, Hajre Ćatić, rahmetli Hatidže Mehmedović, jesu tražile i traže pravdu, zakonom propisanu, ali nikada nisu pozvale na ubistvo bilo koga, pa ni onih pojedinaca koji su odgovorni za ubistva njihove djece. Institucije naše zemlje nikada nisu zaustavile one koji vrijeđaju i ponižavaju njih i njihovu bol.
Našem boljem društvu neće pomoći odlazak ili zamjena visokog predstavnika Christiana Schmidta, a sumnjam i da njegovo svjedočenje kao prijatelja suda može promijeniti odluke sudaca u Strasbourgu u predmetu Kovačević, prvostepenu presudu su donijele sudije na osnovu pravnih argumenata, siguran sam da će i drugostepena presuda biti na osnovu istih pravnih normi, politički argumenti koje bi iznio visoki predstavnik nisu urnek po kojem tako važna pravna institucija radi i donosi odluke. Ako nema političke volje da implementiramo slične presude, Pilav i Zornić, ključno pitanje je kad će naše društvo biti u stanju da pobijedi sadašnje stanje u kojem su poruke “ubij Srbina” i “nož, žica, Srebrenica” vrijednosti na kojima se dobijaju izbori i etnički homogeniziraju nacionalne skupine u BiH. Stanje u društvu jedino i samo možemo mijenjati mi. Kada Bošnjaci snažno osude skandiranje “ubij Srbina”, a Srbi skandiranje “nož, žica, Srebrenica”, tada ćemo ući u društvenu i političku fazu da nam neće trebati presude iz Strasbourga koje će nam dati osnovno ljudsko pravo da biramo i budemo birani, već ćemo moći mijenjati Ustav i ovaj etnički unaprijediti u moderan građanski koji će uvažavati sve stanovnike naše zemlje.
Daj Bože da nisam u pravu, možda ipak kada Schmidt ode, zaspemo sretni i probudimo se u građanskoj državi Bosni i Hercegovini. Ali do tada, za svaki slučaj, patriotama koje u Zenici skandiraju “ubij Srbina” poručujem: Ne ubij Srbina, budalo, jer tako ubijaš Bosnu i Hercegovinu.
