Jedan od načina provjere uspješnosti političkih partija je uvid u frekvenciju osvajanja ili učešća u vlasti. Ovom metodom otkriva se dominacija političkih partija desno od centra u zemljama tradicionalne demokratije zapadne Evrope.
Od 24 britanska premijera u dvadesetom i dvadeset prvom stoljeću, samo šest je došlo s ljevice, iz Laburističke partije. Od devet francuskih predsjednika tokom “pete republike”, samo su dvojica socijalista. Tokom postojanja, prvo zapadne, a potom ujedinjene Njemačke, socijaldemokrati su bili uspješniji, sa četiri kancelara nasuprot pet sa desnice. Međutim, ako se gledaju mandati i vrijeme provedeno na vlasti, vidljivo je da je, recimo, osam godina na vlasti SPD-ovog kancelara Gerharda Schrödera sa svake strane omeđeno 16-godišnjom vlašću kršćanskih demokrata, prvo Helmuta Kohla, a potom Angele Merkel.
Partije otvorenog društva
Ideološki, dakle, partije tradicionalno pozicionirane lijevo od centra manje su popularne od onih desno od centra. Izborni uspjesi ljevice bazirali su se ili na prethodno katastrofalnoj vlasti desnice ili na uspješnom repozicioniranju ljevice prema centru i konsekventnom privlačenju glasačkog tijela koje istorijski nije naklonjeno partijama ljevice, ali nije niti ideološki isključivo. François Mitterand u Francuskoj, Tony Blair u Britaniji ili Schröder u Njemačkoj su na ovim postavkama osvajali vlast.
Uglavnom, period neke vrste blagostanja na Zapadu karakterizira dominacija partija desno od centra uz povremene uspjehe onih sa ljevice, za koje im je bilo potrebno “zahvatanje” u izbornu bazu koja nije tradicionalno lijeva, ali koja je otvorena razmatranju ponuđenog na političkoj tržnici.
Period savremene demokratije u Bosni i Hercegovini karakterišu neke posebnosti poput manje relevantnog ideološkog pozicioniranja u smislu tradicionalnih ekonomskih i socijalnih politika, smanjenja ili povećanja poreza, brige o građanstvu, već je politika u bh. društvu skoro isključivo etnička. U takvom društvu vlast nacionalista skoro je neprekidna te, na teritorijama gdje samo jedni od nacionalista imaju kontrolu, njihova vlast je neograničena tradicionalnim demokratskim institutima podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, a odgovornost prema društvu bez obzira na partijsko pozicioniranje nema potrebe niti razmatrati jer ona u praksi nikada nije niti pokušana.
Stoga je pozicioniranje partija prvenstveno po etničkom kriteriju, od radikalnih nacionalista, preko partija koje koketiraju s nacionalizmom, do onih koji su dosljedno antinacionalno pozicionirani. Međutim, ovakvo diferenciranje nije opštenacionalno – nacionalno ovdje znači bosanskohercegovačko – već je utjecaj partija, bez obzira na njihov odnos prema etničkoj politici, ograničen na snažno djelovanje unutar samo jedne etnije. U de facto podijeljenoj Bosni i Hercegovini to znači potencijal za uspjeh unutar samo jednog društva.
Stoga većina političkih partija svoje programe prvenstveno etnički određuje i uspjeh im zavisi prvenstveno od broja glasova koje mogu “oteti” nacionalističkim pokretima koji sada već tradicionalno dominiraju bosanskohercegovačkim političkim tržištima. Onaj preostali politički prostor popunjavaju partije koje javnost često opisuje kao “ljevicu” iako neke od njih nemaju ni ambiciju, a kamoli političko djelovanje sa te ideološke pozicije. Međutim, percepcija je da svaka politička akcija koja se protivi nacionalizmu dolazi sa ljevice.
U ovom kontekstu, za potencijal antinacionalističkih partija nebitno je njihovo samoodređivanje na tradicionalnim ideološkim skalama. U savremenim demokratijama nakon kraja hladnog rata, uz značajan pad tradicionalnih lijevih i desnih partija te uzlet radikalnih opcija, pozicioniranje je zasnovano na razlikama u odnosu na kreiranje novog društva – da li je ono otvoreno, dakle zasnovano na liberalnim načelima – ili je zatvoreno, konzervativno i zasnovano na povratku tradicijama, da li su društva i partije istinski otvoreni za integracije i samim time ograničavanje nacionalnih suvereniteta ili žele da sami, a u ime naroda, pojačaju kontrolu nad društvima te ograniče međunarodne integrativne procese. Ova podjela ima globalne dimenzije koje bi bile druga tema.
Nesnalaženjem u promijenjenim odnosima i društvima, uz korupciju, u Italiji su devedesetih nestali socijalisti i demokršćani koji su isključivo vladali zemljom od kraja rata. Kandidatkinja francuskih socijalista na predsjedničkim izborima 2022. Anne Hidalgo osvojila je svega 1,75% glasova. Nereformisani, tradicionalno lijevi lider u Britaniji, Jeremy Corbyn vodio je laburiste tokom dva katastrofalna izborna rezultata na opštim izborima te podjednako lošim evropskim, dok su još bili dio EU. Sadašnji lider Keir Starmer blairovski privlači glasače političkog centra u pokušaju da osvoji izbore naredne godine.
“Prevedeno” na bosanskohercegovačke prilike, partije otvorenog društva šansu za izborni uspjeh jedino imaju ako i kada privuku dio glasačkog tijela koje, mada nevoljko, daje glas nacionalistima ili apstinira zbog loše ponude alternative. Čak i tada, u sva tri bosanskohercegovačka društva dominantne izborne rezultate polučuju nacionalisti, ali u različitim omjerima. HDZ je od osnutka neprikosnoven na teritorijama gdje većinom žive Hrvati, uz rijetke neuspješne pokušaje ustanovljenja alternative. U predjelima gdje su Srbi većina došlo je do promjene dominantne partije, ali su osnove političke dominacije ostale nacionalističke.
Ozbiljniji izazov nacionalistima jedino je donekle uspješan u krajevima Bosne i Hercegovine sa dominantnim bošnjačkim stanovništvom. Razvlaštena SDA takvu realnost opisuje nazivajući stranke trojke “izdajnicima”, koju opet ti “izdajnici” zovu “lopovima”, što na kraju ne sprečava obje strane da formiraju na lokalnom nivou, što Edin Zubčević naziva, “koaliciju lopova i izdajnika”.
Problem “izdajnika” je da su shvatili kako im za vlast trebaju glasovi bošnjačkog centra, ali su krivo protumačili da do tih glasova dođu uključujući SDA u svoje koalicije. Ništa nisu naučili iz dosadašnjih izbornih ciklusa, kada bi kratkoročno držali vlast uz odobravanje ili učešće SDA, da bi ih već na narednim izborima glasači kaznili ili apstinirajući ili glasovima direktno za SDA pošto glasujući protiv nisu uspjeli izbaciti “lopove” iz vlasti. SDP je ovakve greške pravio višekratno u prošlosti, SBiH uvijek, a NiP kreće tim stopama. Pri tome posljednje dvije su partije tradicionalnog, konzervativnog opredjeljenja i već samo SDP-ovo koaliranje s NiP-om sada, a sa SBiH početkom vijeka, doprinijelo je povećanju baze razočaranih glasača.
Poenta je u neophodnosti privlačenja i zadržavanja biračkog tijela koje nije tradicionalno “lijevo”, prihvatanju realnosti da etnička politika dominira i da za SDP uglavnom glasaju Bošnjaci, ali i odbijanju “probosanskih” inicijativa kada ih lansira SDA. Ovakvim stavom ne isključuje se multietničnost kao koncept niti diskriminira nebošnjačko članstvo, već se kreira potencijal za izborni uspjeh. Lokalni izbori ubrzo su, već na jesen, zvanična kampanja počinje krajem ljeta, a nezvanična je već u toku.
Nerzuk Ćurak je citirajući Ludwiga Wittgensteina naveo kako “strogo promišljeni idealizam vodi u realizam”, što apostrofira nužnost političkog uspjeha koji je pod sadašnjim okolnostima jedino moguć realpolitikom koja mora prihvatiti nužnost etničkog.
Takav pristup može otuđiti dio biračke baze kojoj je multietničnost primarna kvaliteta, ali ako se etnički pristup politici dobro promišljeno implementira kao privremeno oruđe za ostvarenje dugoročnog cilja multietničnosti i snažno kontrastira sa idejama i politikama partija iz orbite SDA, moguće je ostvarenje potencijala za uspjeh. Dio liberalnog društva, razočaran SDP-om, već je svakako našao alternativu u Našoj stranci, čiji je dio članstva, simpatizera, ali i rukovodstva nekada pripadao orbiti SDP-a. Uostalom, Peđa Kojović je 2007. uputio javno pismo Lagumdžiji naslovljeno “Hajde, Zlaja, budi drug i podnesi ostavku”, da bi kasnije na političku scenu stupila Naša stranka.
Fluidnost bošnjačkog političkog tijela pokazuje i uspjeh Željka Komšića, koji je na prošlim izborima osvojio više glasova od Bakira Izetbegovića, pod pretpostavkom da su veliki dio tih glasova isporučili Bošnjaci. U direktnom međubošnjačkom ogledu, Denis Bećirović je hametice porazio Izetbegovića uz razumijevanje da je i većina njegovih glasova došla iz sličnih krugova kao i Komšićevi. Dakle, sadašnji i nekadašnji potpredsjednici SDP-a istovremeno su izborno dokazali sopstveni status prvenstveno među bošnjačkim biračkim tijelom, uz podršku onih koji to nisu, te najavili mogućnost pobjede neetničkih partija nad nacionalistima ukoliko se retorika i politika prilagode objektivnim uslovima u BiH, za sada u krajevima gdje većinom žive Bošnjaci.
Kada je prije desetak godina Komšić napustio SDP, doajen ljevice u BiH Mirko Pejanović opisao je razlaz kao veliki gubitak za SDP, koji je izgubio onoliko koliko je i Komšić izgubio. Uprkos gubicima, i Komšić i Bećirović pretvorili su lične i partijske gubitke u osobne pobjede, barem trenutačne.
Pitanje se postavlja šta će se desiti na lokalnim izborima naredne godine, jer je možda lako bilo poraziti Izetbegovića, ali SDA je popularnija od svojeg lidera i ima konstantno glasačko tijelo koje se na svakim izborima podjednako mobilizira i isporuči podršku. Da li će Komšićeva popularnost biti dovoljna za DF da preuzme dio ove mase je otvoreno špekulacijama, ali njegovo liderstvo u DF-u je conditio sine qua non za opstanak i potencijalni uspjeh te partije.
Na drugoj strani, u SDP-u se još ne zna ko će naslijediti Nikšića na čelu partije. Ova partija ima priliku da iskoristi šansu koja se ukazala Bećirovićevim izbornim rezultatom prošle godine i njegovim politikama tokom ove godine. Nakon privremenog produžavanja mandata, ta partija je u potrazi, za sada potihoj, za nasljednikom ili nasljednicom. Pozicijom u vrhu države, partije i karijerom u političkim tijelima, te očitim uspjehom kod masa, Bećirović se postavlja kao logični nasljednik Nikšića na čelu SDP-a.
Moje lično uvjerenje i pozicioniranje protiv nacionalističkih politika navodilo me je na kritiku nekih stavova, izjava, pa i politika Bećirovića. Rezultati su pokazali da je on sebe precizno pozicionirao kao bošnjački političar liberalno-lijeve ideologije koji kao takav može sebe ponuditi i bošnjačkoj, ali i nebošnjačkoj nenacionalističkoj bazi. Za uspjeh i njemu i SDP-u u sadašnjoj BiH to vjerovatno nije dovoljno i tu je tajna u iskoraku ka centru, ka biračima kojima etničko nije prvenstveni motiv, ali je bitno u ovom trenutku.
Uostalom, Bećirović je izabran ne samo SDP-ovim glasovima, što reflektuje i njegova ambasadorska lista. U slučaju da preuzme vođstvo SDP-a, imaće mogućnost da mudrim potezima, ako ih napravi, privuče neke od svojih glasača da podrže i njegovu partiju. Tako bi bio napravljen potencijalno važan korak u kratkoročnom približavanju i osvajanju vlasti u dugoročnom konceptu kreiranja uvjeta za reimplementaciju multietničkog društva u BiH. SDP-ovo najjače uporište je upravo Tuzla, što bi se reflektovalo i njegovim preuzimanjem partije. Doduše, uvijek postoji mogućnost da se krene Dodikovim putem, od socijaldemokrate do nacionaliste, od miljenika Zapada do Putinovog gosta, od kooperativnog političara to kočničara procesa. Za izbjegavanje ove varijante, Bećirović će trebati unutarpartijski konsenzus i pažljivu podršku sopstvenog tima, uz jasne i iskrene naznake odanosti socijaldemokratskim principima.
Naravno, postoji i mogućnost da krene svojim putem i oformi još jednu “lijevu” partiju, kao što neki mediji, poput Avaza, povremeno špekuliraju. Primjer Komšića, koji je, za sada, uspješno izveo taj manevar može zavesti i navesti na taj potez, ali ne treba zaboraviti i zanemariti Pejanovićev opis gubitaka – partijskih SDP-ovih i ličnih Komšićevih. Također, situacija i u BiH i u SDP-u je 2012. bila bitno različita nego danas. Dok je Komšić bio izgledni nasljednik Lagumdžije na čelu partije, nije bio jedini za kojeg se špekuliralo da bi mogao postati “kalif umjesto kalifa” u sarajevskoj Alipašinoj ulici.
Današnji SDP je slabiji nego prije desetak godina. Otvorena borba još nije krenula za upisivanje imena na vrata kancelarije gdje je nekada stajalo Duraković, potom Lagumdžija, te sada Nikšić. Okolnosti u partiji i društvu navode da bi borba mogla biti nepotrebna ukoliko vrh SDP-a mudro nastupi i odluči se na korak čiji je krajnji cilj ponovna uspostava jednog multietničkog društva u BiH, a za taj korak moguće je da već imaju Nikšićevog prirodnog nasljednika, trenutno s kancelarijom u Titovoj ulici.
Preustrojavanje partija i elita
“Lijevi” su, dakle, raznovrsni, što ostavlja manju mogućnost apstinencije na biralištima. U strankama trojke NiP, kao i serija prethodnih otpadničkih grupa iz SDA, konzervativna je i istaknuto etnička partija za čije akcije je upitno da li ih kontroliše lider koji se istaknuo kao ministar vanjskih poslova, ali unutar partije je otvoreno pitanje smjera kojim se želi nastaviti, što je pokušaj smjene koalicionog partnera u sarajevskom Centru i pokazao. Njihov izgledni cilj je zamijeniti SDA, a ne smijeniti SDA izbornom pobjedom. Kao što je i SDA bila ideološki raznorodna, mnogi su članovi tamo stigli i iz SDP-a, tako je i NiP, te bi istinski “lijevi”, što NiP kao socijalno konzervativan sigurno nije, trebali moći odvući dio originalno “lijevog” glasačkog tijela NiP-a ka sebi.
Naša stranka samokarakterizirajući se kao socijalno-liberalna i negirajući da su ideološki lijevo, zapravo se lažno predstavlja u kontekstu novovremenih ideoloških diferencijacija. U srazu konzervativaca, zatvorenog društva, tradicionalista s jedne strane, i na drugoj strani liberala, socijalno progresivnih, otvorenog društva, te ideologija nešto lijevo od centra, Naša stranka je u potonjoj grupi. Oni su svoju ciljnu grupu značajno ograničili na urbane i ekonomski prosperitetnije dijelove zemlje, ali, kao takvi, predstavljaju snagu koja može izvesti na izbore ljude kojima je povremeni populizam SDP-a neprivlačan.
U novinskim kolumnama često se propituje status DF-a zbog višekratno iskazane bliskosti sa stavovima SDA. Međutim, dio baze ove partije je iz originalnih krugova unutar SDP-a, te potencijalnim udaljavanjem od SDA, fronta može osvojiti glasove kojima bi stala u red političkih zagovornika ekonomski i socijalno liberalnih politika, istih onih koje i današnji SDP zagovara ili pokušava realizovati.
Preustrojavanje partija i elita pred lokalne izbore omogućiće kristaliziranje situacije u Bosni i Hercegovini. Izrazito decentralizovana struktura vlasti u državi te globalna geopolitička situacija čine nadolazeće izbore ključnim za budućnost zemlje. Ukoliko glasači u Republici Srpskoj potvrde nastavak autokratske vlasti, ovaj entitet će ući u duboku finansijsku i političku izolaciju. Još jednom velikom pobjedom HDZ-a u komunama gdje dominiraju tridesetak godina, neće se ništa bitnije promijeniti, jer oni kao partija slušaju političke želje iz Zagreba, koji je opet dio globalne zapadnoliberalne fronte u formi EU i NATO-a. Ključna politička bitka stoga će biti u dijelovima BiH gdje su velika većina Bošnjaci i gdje je izbor između nekada monolitne SDA i socijalno konzervativnih opcija, te na drugoj strani raznorodne “ljevice” koja ima mogućnost da zagrabi u vrelo glasačkog tijela koje očekuje da mu se nešto kvalitetno ponudi. Sa SDA, oni znaju dobro šta im se nudi. Do “ljevice” je sada.
