San o secesiji Dok su se lingvisti poprilično oznojili birajući riječi koje su obilježile prethodnu godinu – Cambridge je odabrao riječ halucinacija koja je vezana za širenje dezinformacija – kod Milorada Dodika stvari su bile nešto jednostavnije: u njegovom političkom diskursu uvjerljivo je dominirala riječ secesija ili varijacije na temu iste. Kao vrsni politički chef, kombinirao je secesiju – taj osnovni sastojak iz njegove kuhinje – gotovo sa svime: servirao ju je kao predjelo međunarodnoj zajednici, njome je začinjavao ionako krhke domaće koalicijske dogovore, a vlastitom biračkom tijelu ju je nudio kao desert, vrhunski gastronomski doživljaj. Receptura je gotovo u pravilu bila jednostavna: ili će biti kako gospodin Dodik smatra da treba ili će odmah, iz stopa, aktivirati mehanizme s ciljem secesije ili otcjepljenja od Bosne i Hercegovine. Tamo gdje su entitetske granice, administrativno ucrtane, niknuti će državne granice, ali će, na tragu europskih vrijednosti, omogućiti slobodan protok ljudi, prometa, usluga i kapitala – istaknuo je nebrojeno mnogo puta.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Sve političke fronte koje je otvorio, a nije ih bilo malo: državna imovina, otežano međunarodno kreditiranje i izolacija, sankcije i konflikt s visokim predstavnikom i ostalim zapadnim predstavništvima – nije uspio zatvoriti ili dovesti u okvire minimalne institucionalne komunikacije, ali je zato secesija bila njegov ultimativan odgovor na sve. I kretala se većinom u kondicionalnoj formi: “ako oni” pokušaju nešto nametnuti što dira u samu suštinu nacionalnog bića, “onda će” uslijediti odgovor u vidu unilateralnog otcjepljenja. Neki autori takav generalni stav nazivaju, nešto benignije, defanzivnom agendom ili naprosto pregovaračkom taktikom koja želi ostvariti maksimum svojih političkih ciljeva. Iz ove teorijske perspektive, diskurs o secesiji koji Milorad Dodik opetovano koristi znak je da se nalazi u političkoj defanzivi ili nemoći iz koje uobičajenim političkim metodama ne može izaći, pa pribjegava onim ekstremnijim, poput secesije. Ostali smatraju da se radi o institucionaliziranoj agendi koja je direktna prijetnja na ustavni poredak, i to ne u obliku apstraktne prijetnje, već nečega što se lako može prevesti u neki od oblika sukoba, posebno iz razloga – povijest podsjeća na njih – koji su se burnih devedesetih urezali u naša kolektivna sjećanja. U prilog im idu sjećanja na granice, balvane, vojske i paravojske, ograničenje kretanja i ostale avete prošlosti koji se lako probude u svakom društvu u kojemu je ratno naslijeđe još donekle prisutno u formi prezenta. Ako se radi čak i samo o secesiji kao defanzivnoj agendi, onda perpetuirajuće inzistiranje Milorada Dodika svjedoči isključivo o njegovoj političkoj nemoći, umanjenom koalicijskom potencijalu i gotovo potpunoj bezidejnosti prilikom artikuliranja političkih stavova.
Secesija šaptom pade! Secesionizam je u dvadesetom stoljeću postao neželjeno dijete posebno europske politike. Integrirana Europa i sama nije imuna na secesionističke tendencije unutar svojih redova: najpoznatiji su primjeri iz Španjolske u kojoj su, bogata Katalonija i Baskija, sve donedavno razvijali, referendumski i teroristički, secesionističke politike. Belgija je također uvijek tu negdje kada su u pitanju politički secesionizam i separatizam, politički predstavnici Flamanaca i Valonaca često kandidiraju te temu u političkoj areni. Sjeverna liga je u Italiji godinama obećavala otcjepljenje od mrskog Rima, koji im je, isticali su, krao prosperitet i umanjivao gospodarski rast, a i južnjački mentalitet im je smetao. No, iako se često radilo o galvanizirajućoj retorici, snovi o secesiji – tom legitimnom političkom cilju, reći će neki – većinom su ostajali samo na nivou misaone imenice te su na kraju, prvaci secesionizma, primireni olakšicama i nešto većim stupnjem regionalne autonomije, odustali čak i retorički od sličnih aspiracija. Radilo se, istina je, o konsolidiranim i stabilnim demokracijama, koje su uspjele političkim instrumentima smanjiti secesionističke aspiracije. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, u funkcionalnom smislu dijelom nedovršena država i pod posebnim međunarodnim statusom, onda su stvari nešto izazovnije: pozivanje na Ustav koji striktno brani unilateralno otcjepljenje nije dovoljno, a pretjerana međunarodna intervencija može samo konsolidirati političku moć osoba koje afirmiraju secesionističku logiku. Analizirajući malo rad Europske komisije, posebno kada je Parlament Katalonije, nakon referenduma, proglasio samostalnost 27. 10. 2017. godine, čini se da se direktna intervencija u unutarnja pitanja država izbjegava te se preferira pristup “veto igrača”, koji naprosto ne daje prostor secesionistima, kontrolira narative i facilitira mirno rješavanje unutarnje dispute. Tada su svi relevantni europski akteri, od Angele Merkel, Donalda Tuska i Antonia Tajanija, dali svu podršku Kraljevini Španjolskoj da riješi, vodeći se međunarodnim pravom i vlastitim ustavom, problem Katalonije. I Španjolska je to mirnim putem i uspjela, a Vlada Katalonije je, pomalo kukavički i komično, završila u egzilu, a čini se da će secesionistički lider Puigdemont i ostatak ekipe sada dobiti i potpunu amnestiju. Tako je najrecentniji pokušaj secesije u Europi šaptom pao. Secesionizam neće proći – no pasarán – pokazalo se, iako skeptici mogu tvrditi da se tada ipak radilo o institucionalno jakoj Španjolskoj, a ne o krhkim državama jugoistočne Europe, poput Bosne i Hercegovine, u kojoj pozivanje na secesiju, pa makar i od političkih lidera halucinogene retorike, uvijek budi strahove prošlosti i otežava političku suradnju u sadašnjosti.
