I dok se sa jedne strane valjaju diplomatske ofanzive, a unutar zemlje se i dalje odvija cirkusijada sudskih procesa i medijskih papazjanija oko njih, na ulicama bosanskohercegovačkih gradova iznova imamo slučajeve brutalnog nasilja, ubistava i drugih oblika teških krivičnih djela. Po tome ovo društvo, reklo bi se, nije ni u kom slučaju posebno i izdvojeno od drugih savremenih društva. Takve stvari se, pojednostavljeno govoreći, događaju i odlika su našeg svijeta i načina života. Međutim, krenemo li tragom onoga što jeste stvarnost koju u ovoj zemlji živimo, te imamo li na umu u kojoj se mjeri od onih koji upravljaju ovom državom generira nasilje u javnom prostoru kao jedini validan obrazac ponašanja i djelovanja, nesumnjivo je da vezu onoga što se u našoj stvarnosti događa sa generiranim nasiljem u javnom prostoru itekako možemo naći. Pogledamo li cijelu našu postratnu stvarnost, vidjećemo da je ratno nasilje, smrti i razaranja naslijedilo mirnodopsko nasilje, koje kao takvo ostavlja razarajuće i zaprepašćujuće utiske na cjelokupnu društvenu zajednicu u kojoj danas živimo.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Ratno stanje, dakle, jeste prošlo, ali je duboko u srži ove države i onoga što se u njoj događa ono ostalo kao mentalni sklop iz kojeg nismo još ni pokušali izaći, niti smo ga pokušali kao kolektiv savladati i prevazići. Drugim riječima, netretirane traume, nebriga za opštu atmosferu i način života koji se ovdje vodi doveli su nas u tačku u kojoj, iako je rat trideset godina iza nas, postoje svi pogodni uslovi za klijanje i razvoj najmračnijih ljudskih poriva. Koji se u svojoj brutalnosti manifestiraju u najekstremnijim vidovima lišavanja života, ugrožavanja opšte sigurnosti i unošenja nemira u ionako osjetljivo, zapušteno i nesigurno egzistiranje u ovoj zajednici. Sve je, kako bi se reklo, na staklenim nogama, sve je do te mjere krhko i ugroženo da svakodnevno prijeti da će se urušiti i raspasti do neprepoznatljivosti.
Opšta destrukcija društvenih vrijednosti, postavljena od vrha ka dolje, odbacivanje humanih i čovjekoljubivih principa, urušen obrazovni sistem koji proizvodi mlade ljude nespremne da se istinski uhvate ukoštac sa postojanjem i rade na kultivisanju vlastitog obzora, guraju nas neprestano ka litici pred kojom se iznova i iznova svako malo saplićemo i grčevito se hvatamo za slamku spasa. Do kad će to biti tako, do kad će u tim našim posrtanjima postojati i ta jedna slamka spasa, veliko je pitanje na koje će samo vrijeme moći da da adekvatan odgovor. Ono što pak u svemu tome najviše zabrinjava jeste činjenica da na nivou cjelokupne države ne postoji gotovo nikakva sistemska briga o tome šta mi to danas činimo da bismo ovu zajednicu i njene mlade ljude ostavili u kako-tako bezbjednijem i bezbrižnijem okviru. Šta radimo da bismo se sutra probudili u državi koja je svoje prioritete etničkog ekskluziviteta i nasilja kao pripadajućeg mu načela vladanja promijenila, te umjesto njih uspostavila neprikosnovenu borbu i vrijednost svakog pojedinačnog ljudskog života.
Aktuelni dojmovi nam govore da smo mi današnji zapravo učinili sve i dalje činimo sve kako bismo stvorili uslove koji jedino pogoduju ekstremizaciji prilika, dodatnom obezvređivanju života i zapuštenosti svih onih humanističkih principa na kojima bi morala počivati jedna sretnija vizija budućeg vremena. Sutra, kada se opet budemo pitali zašto nam se događaju užasi kojima svjedočimo, svako od nas bi trebao dobro da se zamisli pred vlastitim činjenjem i ulogom u onome što ostavljamo kao zalog budućnosti. Bez te vrste odgovornosti plašim se da nema ni iluzije nekog sretnijeg i boljeg razdoblja za nas.
