U srijedu 07. Februara Tuzlu i BiH je šokirao novi zločin, među najtežima u njenoj istoriji – pomahnitalli ubica je u najmračnijem egzekutorskom stilu ubio bespomoćnu nevinu ženu, ispalivši u nju s leđa cijeli okvir pištolja Glock. Da sve bude još srašnije ubica je aktivni policajac, a ubistvo je izvršio na javnom mjestu.
Nakon svega, javnost je naravno zaprepaštena, uplašena, ogorčena… Postavlja se hiljadu pitanja i traži još više odgovora, da li se zlo moglo spriječiti, ko je odgovoran što je ubica bio pod oružjem (a kažu da tako nije smjelo biti)… Razumljivo, javnost traži odgovornost!
Bh. Društvo je odavno bolesno, što se većina slaže. Prvo rat, a onda godine korupcije, nepotizma, nedostatak vladavine zakona i sl, dovela su do društva koje nije danas samo podijeljeno (etnički, ekonomski itd), već i otuđeno, mahom bez empatije, dobili smo ulice po kojima tumaraju horde tempiranih ljudskih bombi… oboljelih od PTSP-a, neliječenih pacijenata sa psihičkim problemima, ljudi čije bi mjesto kretanja trebala biti psihijatrijska ustanova, i sam Bog zna kakvih sve dijagnoza ne prolazi mimo nas svaki dan. Da. Bh. društvo je bolesno , a nema adekvatnih ustanova niti sistema koji bi se pozabavio svima onima koji su opasni po okolinu a slobodno se šetkaju među psihički zdravom populacijom stanovništva.
Događaj za pravosuđe, ili plitičko pitanje?
Takva duhovna i psihička podloga kod nas ponovo rađa neko novo šizofreno stanje – tuga i opravdan bijes su izgleda ponovo pogrešno kanalisani i izraženi. Naime, prije nego se išta desilo na sudu događaji ponovo dobijaju epilog na cesti – u tuzlanskoj i široj bh. Javnosti stvara se narativ poziva na linč. Kao da nam nepravda tragičnog ubistva stvara poriv da učinimo još nepravde.
Da pojasnimo.
Mučko ubistvo koje je zadesilo Tuzlu je događaj za pravosuđe, a ne plitičko pitanje. Jeli baš tako?
Pa, u normalnoj državi bi trebali biti tako – krivica se određuje na sudu. Međutim, evo svjedoci smo opet kako se (kao i sve ostalo) u BiH sve pretvori u političko pitanje i prebrojavanje političkih krvnih zrnaca. Suđenje nije ni počelo, osim ubice nismo još ni počeli da utvrđujemo ko je sve odgovoran što je ubica ubio službenim pištoljem (još nema optuženih), a naša javnost već zna ko su krivci!? Krivi su ministar i direktor policije TK?
Neko će sigurno primijetiti kako je apel i peticija za smjenu legitiman potez građanskog bunta. Jeste, slažemo se… ali da li je i opravdan i utemeljen na činjenicama?
Šta kažu činjenice!
Ako po strani ostavimo emocije i pogledamo činjenice one nam govore sljedeće:
Ko je ministar MUP-a TK Hajrudin Mehanović? Imao je tek napunjenih 18 godina kada je 14. augusta 1992. ranjen kao pripadnik Armije RBiH. Maltene dijete, prijavio se dobrovoljno da brani građane Bosne i Hercegovine od agresije (protiv tada jedne od najjačih armija na Svijetu). Ranjen je kao pripadnik diverzantskog odreda. Za biografiju Hajrudina Mehanovića se ne veže nijedna afera. U mandatu ministra Mehanovića izvršena su najveća finansijska ulaganja u opremanje Policije u istoriji nezavisne BiH.
Iz budžeta Vlade TK u opremanje i unapređenje funkcionisanja policijskih snaga uloženo je prije dvije godine prvo tri, a odmah zatim još dodatnih 12 miliona KM. Prošle godine, Hajrudin Mehanović i aktuelna Vlada TK čiji je on ministar uložili su iz Budžeta još oko 5 miliona KM. Dakle, oko 20 miliona KM ulaganja za opremanje i bolju efikasnost policije TK. U konkretnom slučaju, kada se desilo ubistvo u Tuzli, prvi od svih zvaničnika TK na mjestu nesreće je bio Hajrudin Halilović. U javnosti je ostao negativan eho efekat hapšenja brata ubije Tuzlanke, koji je (razumljivo!) usljed emotivnog rastrojstva “upao” na mjesto zločina i po tom priveden (da ne bi narušio tragove na mjestu zločina). Ovo se direktno i indirektno spočitava ministru Haliloviću, međutim niko neće da kaže da je upravo ministar Mehanović naložio da se brat ubijene pusti na slobodu, iskazujući tako sućut i razumijevanje za njegovo emotivno i psihičko stanje.
Idemo dalje…
Šta kažu rezltati na terenu?
Usporedbe radi, pogledajmo stanje sigurnosti u Tuzlanskom kantonu i recimo Kanton Sarajevo. Uvidom u statitističke podatke (koji su javno dostupni a odnose se na period zadnjih tri godine) vidljivo je da je u radu MUP-a Kantona Sarajevo procenat ukupne rasvijetljenosti krivičnih djela iznosio oko 60%. Takođe, u radu MUP-a KS otkrivenost krivičnih djela prijavljenih po nepoznatom učiniocu je oko 40%.
Sa druge strane, u radu MUP-a TK procenat ukupne rasvijetljenosti krivičnih djela iznosi je visokih 70% i više, dok je otkrivenost krivičnih djela prijavljenih po nepoznatom učiniocu 46,85%. Dakle, rezultati rada policije u TK su daleko bolji od onih kakve imamo u Kantonu Sarajevo! Hoćemo li reći da ministar Hajrudin Mehanović nema nikakve veze s tim!?
Tuzla uprkos zadnjem nemilom događaju nije gradsko ratište na kojem padaju glave u tzv „sačekušama“, gdje ljude ubijaju na sred ceste, bez ikakvog razloga u sred dana pomahnitali narkomani, dok je Sarajevo već odavno sredina u kojoj se ubistva godišnje ne broje više samo na prste jedne ruke. Pa iako ima daleko manji budžet u svakom pogledu, Tuzla i TK imaju daleko veći stepen opšte sigurnosti, što je opšte poznata stvar i nije je potrebno posebno dokazivati.
U Tuzli smo utvrdili da se ne radi redovna psihička evaluacija policijskih službenika. Sada nam je to kao argument protiv ministra Mehanovića (koji je istini za volju o tom pitanju dao jako trapavu izjavu za medije).
Kako stojimo u Kantonu Sarajevo?
U MUP-u Kantona Sarajevo periodični ljekarski pregledi nisu vršeni čak 15 godina!!! Sada kada je pomahnitali policajac počinio ubistvo u Tuzli, sada su se i u Sarajevu sjetili da se javno postavi pitanji o redovnoj psihičkoj kontroli policajaca koja bi zakonu morala biti obavljena najmanje svake 4 godine.
A primjera radi, Naša stranka zahtijeva da za takve stvari bude smijenjen ministar MUP-a Tuzlanskog kantona, a ne Sarajevskog koji je daleko gori u svim aspektima javne bezbijednosti.
U TK vam se ne može desiti kao npr u KS da vas u sred bijela dana sa oružjem zaustave razbojnici i na oči prisutne javnosti vam otmu automobil.
Sve su ovo činjenice!
Šta je u interesu javnosti?
Za to vrijeme, „najjaći“ argument zahtjeva za smjenu minstra Mehanovića je taj što je on završio fakultet islamskih nauka a neki drugi, kao što bi bilo po volji npr Naše Stranke.
Takođe, druga „glava“ koja se traži javnim linčom je ona Dževada Kormana, direktora Policije TK. Biografija ovog čovjeka je kao i biografija ministra Halilovića, nijedne mrlje u karijeri, nijedne afere, samo najbolje ocjene za rad u službi. U cijeloj karijeri djeluje isključivo kao profesionalni policajac.
Kakvog sada ima smisla tražiti ostavke ova dva čovjeka koji ničim nisu mogli spriječiti zadnji nemio događaj u Tuzli (a suđenje će pokazati ko je trebao i možda mogao da spriječi psihopatu da bude u posjedu oružja), a do sada pokazuju impresivne rezultate u radu? Zar nije jednako nepravedno baviti se pričama kakav je kao čovjek brat ubijene Tuzlanke (kao što se to pojavilo več u javnom diskursu), kao i crtati metu na čelo i povocirati bijes javnosti na osobe koje ničim nisu mogli spriječiti nečiju pakosnu namjeru da drugome oduzme život (ministar MUP-a čak nema ni nadležnost da se miješa u operativni rad Policije, jer je njegovo da nabavalja opremu i tako poboljšava uslove za efikasan rad).
Javnost nema interesa udaljiti sa pozicije dva sposobna čovjeka koji se bave pitanjima javne sigurnosti, a do sada pokazuju impresivne rezultate u radu. Interes javnosti je pravna država na djelu, a ne ulica na djelu!
Međutim, ne možemo reći da ne postoji politički interes da se jedan događaj koji je za pravosuđa pretvori u politički cirkus i igrarije. Nakon tuzlanskog aerodroma i UKC-a Tuzla, takozvana politička opozicija (koja je na vlasti u Sarajevu ali ne i u TK) je našla odličnu priliku da zloupotrijebi jednu porodičnu tragediju – samo kako bi još jednom pokušala preuzeti vlast u TK.
Ako nije tako, zašto bi se tražila ostavka ministra u TK gdje je stanje sigurnosti bolje nego u KS, a ne ostavka ministra u KS gdje se živi još malo pa kao na ratištu… Zašto se ne traži odgovornost sistema koji je zakazao? Zašto se građani huškaju da u Tuzli svoje probleme pokušavaju riješiti kao 2014., kada je isti tako jedan opravdan revolt zloupotrijebljen da preraste u paljevinu, nasilje i vandalizam?
Zašto se potencira pravda putem ulice, a ne Suda?
Zašto se kreira atmosfera nemira, nekog bunta kojim se pravda traži na ulici a ne tamo gdje treba – na sudu?
Pa po svemu izgleda, samo zbog toga što su u nekoj političkoj stranci začešljali nekog svog kandidata za ministra i direktora policije, pa vidjeli priliku da je zloupotrijebe dok se kandidatu nije pokvarila frizura…i pod cijenu da se nezadovoljstvo javnosti možda pretvori u nešto bez kontrole, kako bi neki mogli doći na vlast kao i 2014. Neko će u svemu sigurno vidjeti i priliku da protest javnosti i građanski aktivizam zloupotrijebi, “kidnapuje” i pretvori u svoju političku stranku, o čemu se već priča po tuzlanski kuloarima.
Negdje po tuzlanskim kuloarima se već širi zamisao, da je možda dobar trenutak da se preko “narodnog bunta” opet šta zapali, da bi opet neki tako iz opozicije došli na vlast, neki fasovali krivične prijave, neki dobili azil, a ostali se razišli kući sa sviješću da ih je opet neko prevario.
Da nije tako, slušali bi pozive na umirenje javnosti i pozive da se što prije desi sudski epilog koji će pravno i precizno utvrditi odgovornost.
Zar se mi ne borimo za vladavinu pravne države, za vladavinu zakona a ne ulice ili privatnih želja i emocija?
Zašto bi nama zemlji seljaka na brdovitom Balkanu – umjesto pravde, draži bio linč!?
AUTOR: Istraživački tim Bosnia Press
