I prije nego sam čitao knjižicu Viktora Frankla “Zašto se niste ubili” znao sam da je nada osnova svakog preživljavanja. Frankl piše o tome kako je preživio Auschwitz, i kaže da su veću šansu za preživljavanjem imali ljudi koji su pravili planove šta će raditi, kada izađu iz koncentracionog logora. Po Franklu onima koji bi se predali njima su dani bili odbrojani, jer u ovom konclogoru smrti puka slučajnost bi određivala ko će umrijeti, a ko će dočekati naredni dan.
Čitajte kolumne Faruka Šehića:
Da bi čovjek preživio rat, katastrofu, genocid ili Holokaust, potrebno je pored volje za životom imati i veliku dozu sreće. Ko zna šta je tu još potrebno: vjera u Boga ili sudbinu, praznovjerice, hamajlije… Jean Amery u knjizi “S one strane krivnje i zadovoljštine” piše kako su u Auschwitzu (a bio je i u Buchenwaldu, Belsen-Bergenu) najveću šansu za preživljavanjem imali ljudi koji su vjerovali u Boga ili u ostvarenje komunističke države, koja će odumrijeti. A najgore su prolazili intelektualci humanističkog tipa poput njega koji nisu vjerovali u ove dvije konačne utopije, i nisu imali nikakvu zanatsku vještinu.
Sve u Ameryjevoj knjizi je bitno i neuobičajeno, ali pasaži o boravku u zatvorima Gestapoa su posebno značajni. Naravno, Amery se ovako ne preziva. Nakon što je preživio zatvore i konclogore promijenio je ime, zgađen činjenicom da su ga u logor strpali predstavnici kulture/jezika kojima je i sam pripadao. Ili je barem mislio da pripada njemačkom kulturnom identitetu, dok ga nacisti nisu vidjeli kao Jevreja čije postojanje treba izbrisati. Zato je uzeo novo ime i prezime, i odbio objavljivati u Njemačkoj i Austriji. O dosljednosti ovog velikog intelektualca i preživitelja najbolje govori to što je rekao da će se ubiti i ostvario naum, za razliku od Ciorana koji je o samoubistvu promišljao decenijama, a doživio je duboku starost.
“Htio ja ne htio, morao sam doći do zaključka da kolektivna krivnja statistički postoji i takvo mi je znanje teret u svijetu i vremenu koje je Nijemce kolektivno proglasilo nevinim”, stoji u navedenoj Ameryjevoj knjizi. Ovako piše čovjek koji se razočarao u njemački jezik i kulturu koje je volio, i koji je na svojoj koži osjetio šta znači nacizam, i šta je značilo biti Jevrej tridesetih godina 20. vijeka, u Austriji ili Njemačkoj.
Mi nismo bili Jevreji s početka 20. vijeka, ali jesmo bili nešto još i gore na kraju istog tog vijeka. Nemojte nikad zaboraviti kako je takozvana “uljuđena” Evropa prala ruke i okretala oči od genocida koji je započeo u aprilu 1992. a završio u julu 1995. u Srebrenici. I sutra da se sve ponovi desilo bi se opet isto. “Mučna i bolna rekonstrukcija kršćanske Evrope”, kako reče jedan britanski političar tokom ‘našeg malog, omanjeg rata’.
Tokom ‘našeg malog, omanjeg rata’, kako mu ironično tepam u književnosti, uvijek smo se divili jednom našem prijatelju, koji je bio izbjeglica u Bihaću, dok smo mi bili izbjeglice u Cazinu. S nestrpljenjem smo ga čekali da dođe iz Bihaća, onda kada bi svi bili na dopustu, da se družimo ali i da vidimo kako će ovaj put biti obučen. Osman zvani Oće, dolazio je obučen kao da rata nikad nije ni bilo, dok smo mi bili u izbjegličkim dronjcima. Nosio sam lažne leviske čije gornje dugme iznad rajfešluza je bilo otpalo, pa sam ga morao uvezati žicom. Neko vrijeme sam imao i lažne starke, čiji đon se izlizao brže nego što se kaže: top. Stavio sam komad kartona da prekrijem rupu u patikama lažnog brenda. Oće je, međutim, imao dosta svoje predratne odjeće i obuće, barem dovoljno da se skocka od glave do pete. On nas je podsjećao na nas same; onakve kakvi smo bili prije rata. Podsjećao nas je da smo imali svoje normalne živote, koji su nestali prve sekunde rata. Podsjećao nas je da naša prošlost nije nešto nedodirljivo i zauvijek nestalo.
I Oće i mi smo znali da i u ratu moraš zadržati svoje predratne navike, način života, brinuti se o izgledu, kupovati čak i lažnu odjeću kada skupiš nešto novca, znali smo da moramo vjerovati da ćemo baš mi preživjeti, i vjerovali smo u to, bez obzira što smo stalno govorili kako ćemo svi izginuti, već na narednom ratištu. To je bila samo autoironija i sarkazam koji se odnosio više na vanjski svijet, izvan našeg pakla, nego na nas same. Ionako smo za vanjski svijet, onaj izvan Okruga Bihać, i bili unaprijed izgubljeni, nestali. A nismo nestali, jer smo se borili svom snagom, i iskoristili smo svu volju za životom i preživljavanjem kako bi se izborili sa neprijateljem, koji nas je opkoljavao sa svih strana. Zato znam kako je ljudima u Pojasu Gaze danas. Koliko se osjećaju jadno i bespomoćno.
Zaista: zašto se nismo ubili u ratu? Zato što je naša volja za životom bila veća od njihove volje da nas unište, rasele, osakate i izbrišu svaki trag našeg postojanja.
Edgar Moren, u autorskom tekstu u Le Mondu, piše da je nada jedino što imamo u današnjem svijetu, te da čak i ako smo bespomoćni (kao u slučaju genocida u Gazi) naše je da budemo svjedoci. Da pišemo i pamtimo, da se borimo protiv laži kojima nas zasipaju zapadnjački mejnstrim mediji i vlade najrazvijenijih država svijeta. Kao i da moramo ponovo zadobiti svoju humanost koju smo negdje usput izgubili tokom civilizacijskog napretka. Nada u sumornom vremenu, otpor i vjera u pobjedu.
I Oće i mi, njegova raja, sve ovo smo znali još 1993. u opkoljenom Okrugu Bihać.
