Mi i ratovi Ratovi su ponovo postali neodvojivi dio našeg političkog života: na gotovo svakoj pozornici visoke politike rat je predominantna tema i, kao takav, utječe na naše poimanje svijeta, narušava društvene i ljudske odnose, zahtijevajući od nas akritičko svrstavanje uz samo jednu stranu i umanjuje svaku nadu da je jedan život u miru opće moguć. Ratuju geopolitike, bliski, ali i daleki susjedi – Rusi i Ukrajinci, zakleti neprijatelji poput Izraela i Palestine, a dok jemenski Huti ratuju protiv zapadnih trgovačkih brodova, Meksiko vodi drogeraški rat protiv kartela. Politike su poslovično ratoborne: ljevica koja je gotovo svagdje u svijetu na umoru vodi rat parolama protiv ekstremne desnice, liberalni svijet vodi kulturne i informacijske ratove protiv onog autoritativnog, a razvijene zemlje vode ratove protiv neregularnih migracija i tradicionalne autoindustrije. Samo dakle fight, konstantni sukob, opetovani konflikt i sveprisutno nasilje koji utječu i oblikuju naše poimanje stvarnosti: previše mislimo o ratu, a kako je norveški nobelovac Björnstjerne Björnson svojedobno napisao, sve dok je tako, “rat neće nestati”.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Ursula von der Leyen, u utrci za drugi mandat na čelu Europske komisije, u recentnom govoru u Strasbourgu podsjeća kako je Europa predugo živjela u “iluziji da je mir trajan”: iako opasnost od rata nije direktna, ipak, smatra da se za eventualni rat treba pripremiti. Ako želiš mir, spremaj rat – klasična latinska izreka, u Ursulinom prijevodu znači da EU treba maksimizirati svoje obrambene sposobnosti, povezati se s vojnom industrijom i producirati sve ono što je potrebno za obranu: oružje, municiju i ostalu vojnu opremu. Dok EU razvija novu obrambeno-industrijsku strategiju koja bi trebala trajno osigurati europski prostor, defetisti su mišljenja kako upravo Von der Leyen otkriva svu vojnu slabost EU, koja, makar trenutno, nije u stanju sama proizvesti niti minimum vojnog arsenala potrebnog za obranu. Realni obrambeni deficit europski političari kompenziraju naglašenom retorikom. Predsjednik Macron ne isključuje, makar hipotetičku mogućnost, da Francuska pošalje vojne trupe u Ukrajinu, što bi impliciralo direktan sukob s Rusijom, ali radi se više o simboličkoj poruci nego o realnoj podršci. Dok se Njemica Von der Leyen i Francuz Macron, prekaljeni demokrati, spremaju za (preventivne) ratove, dva lidera poznata po autoritativnim političkim crtama, Trump i Orban, u Palm Beachu na Floridi, raspravljaju o miru. Komplimentiraju jedan drugome: za Orbana Trump je čovjek mira koji će dovesti mir i u Ukrajinu i na Bliski istok. Kako su istakli u zajedničkom komunikatu, “dogovorili smo se da će mir nastupiti onda kada svjetski lideri budu željeli mir”, a njih dvojica kandidiraju se, čini se, za top svjetske mirotvorce.
Bojim se, dakle, postojim Politički diskurs prepun je ratne tematike: prijetnje, ugroza, sigurnost, naoružanje dominiraju kako domaćim tako i svjetskim političkim pozornicama. Gotovo svaku priliku za javni nastup političari koriste kao podsjetnik na povijesne nepravde, suvremene ugroze i buduće prijetnje. Jedino rješenje je, sasvim očekivano, viši stupanj militarizacije društva i spremnost na brz i efikasan odgovor. Konstantno se potvrđuje kako je politika ništa drugo nego nastavak rata drugim sredstvima – malo su izokrenuli klasičnu Clausewitzovu tvrdnju – a upravo su sami političari taj vrhunski garant nacionalne i druge sigurnosti, oličenje istinoljubivosti, poštenja i hrabrosti. Ne tako davno i sami političari su razmišljali drugačije, pa kad je pao Berlinski zid i kad je hladni rat završen, mnogi su, na tragu s Fukuyamom, očekivali jedan svijet kojemu će konflikti biti strani i iskorijenjeni. Demanti je uslijedio vrlo brzo: neće proći dugo da će mnoge realne epizode pokazati da je nasilje opet tu, a sad nam je dostupno i na malim ekranima, u prime periodu i uživo: Zaljevski rat je bio prvi kojega je televizija prenosila uživo, slično je bilo i s ratovima na području bivše Jugoslavije čije su potresne epizode postale dostupne širim promatračima. Preko malih ekrana svijet je postao promatrač – većinom pasivni – mnogih grozota i bolnih ratnih stradanja, kako nekad tako i danas. Svjedočili smo grozotama razaranja, gubitku domova, neljudskim torturama i sličnim fenomenima koji su nas samo potvrdili u stavovima da je rat uvijek tu i da treba preventivno djelovati.
Preventivni ratovi, kako se američki intervencionizam s početka novog milenija naziva, prenijeli su se u mnoge sfere ljudskog i društvenog: potrebno je djelovati preventivno kako bi se zaštitili, opasnost nam prijeti na svakom koraku. Ljudi, makar ona glasna većina, sa svojim neobičnim kombinacijama nesigurnosti i straha od apokalipse postali su neobično prijemčivi na ratnu i drugu zapaljivu retoriku. Fluidne strahove, kako ih sociolog Bauman naziva, a pod njih spada većina strahova s kojima se suvremeni čovjek susreće, politika je vješto iskoristila kako bi nametnula novu sekuritizacijsku agendu s krutim militantnim postavkama. Razumljive su potpuno i takve agende i gotovo da ne predstavljaju ništa novo, ali ovakav pristup teško da može razviti nove i funkcionalne načine rješavanja i transformacije sukoba, a upravo je to ono što očajnički treba svakom području koje je trenutno obilježeno sukobom. Romantična ideja o pravednom ratu, povijesnim i suvremenim nepravdama, herojstvu i obrani, kao takvi potpuno razumljivi, dijelom i utemeljeni, otežavaju politička traganja za svakim realnim, nesavršenim, ali relativno funkcionalnim mirovnim rješenjem koje bi dovelo do toga da ljudi prestanu umirati.
