Kolumnistica Indexa uz eksplozije stigla u pomoć znanstvenicima u Kijevu

Sveučilišni profesori i voditelji poslijediplomskog studija Translacijska istraživanja u medicini (TRIBE) Damir Sapunar i Livia Puljak pokrenuli su projekt Giving voice, u sklopu kojeg pomažu ukrajinskim znanstvenicima da objave znanstvene članke o svojim ratnim iskustvima i brojnim drugim posljedicama rata. Ovo su njihove priče o planiranju i odlasku u glavni ukrajinski grad Kijev u okviru tog humanitarno-znanstvenog pothvata.

Brzi dogovor

“Hoćemo li otići u Kijev organizirati radionice o planiranju istraživanja i pisanju članaka?” pita Damir.

“Može”, odgovaram ne trepnuvši.

Ne treba nama puno riječi. Surađujemo više od 25 godina i Damir Sapunar je plemeniti vizionar. Pa kad Damir nešto predloži, ja samo kažem – može. Briljantne ljude treba podržavati.

Skupilo se tih “može” i s njegove i s moje strane već jako puno. Damir uglavnom ne priča puno, ali puno i dobro radi. Ja nisam ozbiljna, ali radim ozbiljno. Sam po sebi, ozbiljan rad ne bi mi bio dovoljan u njegovim očima jer ga neopisivo nervira moj “jednostavni um”, kako on to lijepo kaže, i moja nepodnošljiva lakoća oduševljavanja. Svašta me može oduševiti i on u pravilu ne dijeli ta oduševljenja. Ali moj jednostavni um pamti puno bolje nego njegov složeni um pa sam mu jako korisna kao vanjska memorija. Za razliku od njega, ja se sjećam što je dogovoreno na nekom davnom sastanku, koji raspored nastave je dovršen i koji printer je on naručio.

Od početka rata u Ukrajini Damir Sapunar pokrenuo je projekt Giving voice, u okviru kojeg pomažemo kolegama iz Ukrajine objaviti radove u kojima se opisuju posljedice rata u znanstvenim časopisima. Uzor su nam profesori Ana i Matko Marušić, koji su to isto radili tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj, kad su objavljivali priloge o ratnoj medicini u časopisu Croatian Medical Journal. Oni su tada brzo shvatili da kolegama treba sustavna pomoć u planiranju i pisanju znanstvenih članaka, još u fazi ideje, pa su krenuli raditi edukacije na tu temu. Isto sad radi i Damir s Ukrajincima te im nudi i edukaciju, a uvjeren je da će ih uživo lakše potaknuti na suradnju. Dio tih znanstvenih članaka s kojima im pomažemo objavljuje se u znanstvenom časopisu ST-OPEN Sveučilišta u Splitu, a dio u drugim međunarodnim časopisima.

Hrvatski znanstvenici koji sudjeluju u projektu Giving voice i izrađuju znanstveni časopis Sveučilišta u Splitu ST-OPEN

Nenormalni i radikalni

Kad čuju za naš plan odlaska u Ukrajinu, dragi ljudi nam uglavnom govore da nismo normalni. Čast iznimkama. Pitaju zašto Ukrajince ne educiramo na daljinu. Sve te ljude bi trebalo poslati na edukaciju iz diplomacije kod moje kolegice Profesorice. Trideset dana nakon carskog reza otišla sam s mojom bebuškom na kongres u Južnu Koreju. Svi su se tada našli pozvani procjenjivati moje duševno zdravlje i govoriti mi da nisam normalna. Jedino je Profesorica bila jako fina i rekla da je to – radikalno. Nisu ti ljudi razumjeli da djecu treba od najranijih dana početi educirati o principima medicine utemeljene na dokazima. Tako i sad ljudi ne razumiju našu humanitarno-znanstvenu intervenciju u Ukrajini. Neopterećeni tuđim mišljenjima, Damir i ja, nenormalni ili radikalni, ili oboje, krenuli smo planirati put u Ukrajinu.

Kako ćemo uopće doći do Ukrajine?

Ukrajina je zatvorila svoj zračni prostor za sav promet pa tamo ne možemo putovati avionom. Treba doći avionom u neku od susjednih zemalja pa otamo kopnom.

Zet moje kume u Ukrajini radi već mjesecima. S našim ukrajinskim suradnicima dogovorili smo kretanje na put 18. ožujka. Pitam kumu može li mi dati Zetov broj za putne savjete. Kuma šalje broj i usput dometne: “Tek sad mogu reagirati da niste normalni.”

Damir se već oboružao nekim putnim informacijama jer na projektu s nama surađuje ukrajinska studentica Mariia, koja se prošle godine preselila u Split. Kad je čula za naš plan, Mariia je odmah ponudila da nas njen otac autom odveze u Kijev. Nismo mogli pristati na tu ljubaznu ponudu od 1880 kilometara u jednom smjeru.

Zet je odličan, pun informacija i još je zaboravio komentirati da smo nenormalni. On uvijek leti za Rzeszow u Poljskoj, otamo uzme taksi do Przemysila na granici Poljske i Ukrajine i onda iz Przemysila vlakom ide do Kijeva. Također se može putovati avionom do Varšave ili Krakowa pa onda otamo vlakom do Kijeva. Ne nužno izravnim vlakom. Upozorava da se karte za vlakove za Ukrajinu brzo rasprodaju pa ih treba rezervirati dvadeset dana ranije. Ako želimo noćni vlak, savjetuje da rezerviramo donje ležajeve ako ne uspijemo rezervirati privatni kupe. A još jedna mogućnost je vožnja autom. Tu smo mogućnost odmah zaboravili. Damiru se ne vozi po tom dijelu svijeta toliko puno. Meni se ne vozi uopće; na mojoj vozačkoj dozvoli skupio se prst prašine otkako sam odlučila prestati voziti. Ovaj svijet je bolje mjesto otkako ja nisam za volanom.

Veleposlanica Anica Djamić

Pita me Zet može li dati moj broj veleposlanici Republike Hrvatske u Ukrajini, gospođi Anici Djamić. Kaže da ona voli znati tko je od Hrvata u Ukrajini i da voli pomoći. Može, kažem, ali računam – pa što će on njoj davati moj broj, trebala bih ja uzeti njen broj. Ali nisam stigla dobro ni promisliti o tome jer naš razgovor završava u 8:45, a u 8:47 meni zvoni telefon. Predbroj iz Ukrajine. Zove me veleposlanica Djamić. Samo što se nisam srušila sa stolice od iznenađenja. Veleposlanica je ljubazna i preljubazna, nudi korisne savjete, pomoć, što god nam treba. Našla je i vremena za sastanak sa mnom u Zagrebu. Predivna je, ljubazna i puna korisnih informacija. Hrvatska može biti ponosna što je ima.

Zadnji put sam imala neko iskustvo s našim diplomatskim predstavnicima u Čileu prije pet godina. S ekipom sam otišla na kongres i tamo smo zapeli u građanskim nemirima, požarima i tenkovima. Kongres otkazan. U cijelom gradu kaos. Na aerodromu opsada, svi pokušavaju otići iz Čilea. Spavaju danima po aerodromskim terminalima. Moja kolegica se javila hrvatskim diplomatima i dobila od njih neku bezličnu poruku sa savjetima da ne izlazimo na otvoreno i da se klonimo nereda. U isto vrijeme Poljaci su se javili svojem diplomatu, koji ih je pozvao u ambasadu, kraljevski ih ugostio, ponudio im bilo kakvu pomoć, sredio im promjenu avionske karte koju sami nisu uspjeli riješiti i još im je našao turističkog vodiča koji je njih i nas onda danima neustrašivo vozikao i zabavljao između epicentara narodnih pobuna. Tako smo umjesto na kongresu završili u planinama, kanjonima, vinarijama, na obalama oceana i u rodnoj kući Pabla Nerude. A sve zahvaljujući braći Poljacima. Kad već nismo mogli napustiti Čile, barem smo se dobro družili.

Zato je hrvatska veleposlanica u Ukrajini za mene sada blistava diplomatska zvijezda.

Suluda cijena roaminga

Damir se javlja našem teleoperateru i traži ponudu za roaming u Poljskoj i Ukrajini. Da sam zlobna, rekla bih mu da je Poljska u Europskoj uniji pa da ne treba tražiti ponudu za roaming u Poljskoj. A kako nisam, šutim i čekam da mu to objasne ti od kojih traži ponudu. Dolazi ponuda u kojoj ljubazno informiraju da je Poljska članica EU i šalju cijene roaminga samo za Ukrajinu. Najveći paket koji nude je 5 GB internetskog prometa, a to košta 82.95 eura. Suluda cijena, i to za samo 5 GB. Damir kupuje sve što su nam ponudili. Nije beg cicija. Život bez interneta nije život.

Šverceri

Gledamo cijene vlakova do Kijeva. Ležaj u noćnom vlaku, u privatnom kupeu s dva ležaja, od Varšave do Kijeva košta 388 eura u jednom smjeru. Taj vlak vozi 14 sati, što ne zvuči simpatično, iako je noćni. Gledamo i vlakove iz Przemysila za Kijev. Međutim, ništa ne možemo kupiti. Mrežna stranica mjesec dana ranije pokazuje da nijedno mjesto nije dostupno.

 “Ipak je to popularna turistička destinacija”, komentira Damir.

Zet nam pojašnjava da prodaja karata još nije ni otvorena, nego se otvara 20 dana prije datuma polaska vlaka, a onda se karte začas rasprodaju pa treba biti brz s kupovinom. Kaže da dosta švercera kupuje karte na internetu pa ih prodaje po puno većoj cijeni na granici.

Mislim si – otkad nisam čula riječ švercer.

Upozorava nas da je problem kupovati kartu kod švercera jer karta mora glasiti na naše ime koje je u putovnici. To se provjerava na granici. Ne razumijem tko onda kupuje kartu od švercera ako ta karta neće imati pravo ime putnika. Kaže Zet da šverceri na računalu promijene ime na karti kad je preprodaju drugima, ali da je to uvijek rizično.

23 dana prije ništa još nije riješeno

U subotu ujutro, 24. veljače, kažem Damiru da bismo trebali Ukrajincima predložiti neki drugi mogući datum našeg dolaska jer nam istječe vrijeme i čini mi se da je sve manja šansa da ćemo svu administraciju i putne karte riješiti na vrijeme kako bismo 18. ožujka stvarno krenuli na put. Nismo još dobili pozivno pismo od Ukrajine pa onda nismo ispunili ni putne naloge niti smo kupili ikakve karte. Kolegica iz Ukrajine uvjerava Damira da pozivno pismo samo što nije napisano, ali ne odgovara na njegovu zamolbu da mu da svoj broj mobitela. Pa je ne možemo daviti na mobitel. A na e-poštu odgovara jednom tjedno. Brže bismo rješavali stvari kad bismo koristili goluba pismonošu. Rješavanje bilo čega u zadnji tren stvara mi nervozu. Damir je bezbrižan. Siguran je da će se to sve riješiti u sljedećih par dana.

“Snizi očekivanja”, kaže Damir.

Je, tako je i Tolstoj napisao – ako ništa ne očekuješ, sve ti je darovano. Poradit ću na sebi.

Putovanje od 48 sati

U zadnji tren sva se administracija zaista rješava, ali više nema karata za vlak za Ukrajinu za planirani datum putovanja. Cijelo putovanje pomičemo za dan kasnije. Putni plan je sve kompliciraniji. Više ništa ne pitam i ne petljam se. Pa rekao mi je da snizim očekivanja. Kad sam se odrekla očekivanja, sve što mi je darovano samo su sve dulji i složeniji putni planovi. Na koncu je Damir isplanirao 48 sati putovanja. Prvi dan trebam izaći iz kuće ujutro u 5. Onda imamo dva leta do Krakowa i noćenje u Krakowu. Drugi dan ujutro u 6:05 polazi vlak iz Krakowa za Przemysil. Tamo bismo trebali doći u 9:12. U 13:45 kreće vlak iz Przemysila, koji bi trebao stići u Kijev treći dan ujutro u 5:01. Ako ne skončamo od rata, skončat ćemo od putovanja. Ili depresije. Damir je deprimiran jer mu je pri kupnji karata za vlak ponuđena karta za seniore, odnosno osobe starije od 60 godina. Odnedavno je on u tom dobnom statusu.

“Povećaj očekivanja”, kažem mu. “Nauči uživati u povlasticama svoje nove dobne kategorije.” Tolstoj nije pisao ništa o povećanju očekivanja za seniore. Sigurno sam vrlo originalna. Damir će me sigurno nastaviti pratiti za još životnih savjeta.

Sigurno niste znali: Joe Biden pije čaj od majčine dušice

Kad smo kupili karte za ukrajinske vlakove, dobili smo e-poštom ukrcajne propusnice, zahvalu što kupujemo kod ukrajinskih željeznica i indiskretne informacije o vrstama čajeva koje piju ukrajinski i američki predsjednici:

“Hvala što ste odabrali naš vlak!

Isti vlak nedavno su izabrali Joe Biden, Emmanuel Macron i Justin Trudeau! Usput, svi oni su cijenili novi meni Ukrzaliznytsia čajeva, stoga ne propustite priliku naručiti si voćni čaj kao predsjednik Ukrajine ili čaj od majčine dušice kao američki predsjednik.”

Jedva čekam probati predsjednički čaj od majčine dušice. Također, valjda je realno očekivati da će u toj poruci nakon našeg posjeta pisati kako su isti izbor vlaka nedavno napravili Livia Puljak i Damir Sapunar i da Livia Puljak ujutro pije crni čaj, a Damir Sapunar malu kavu s toplim mlijekom.

Putno osiguranje – (ne)moguća misija?

Pokušavamo kupiti putno osiguranje za Ukrajinu. Na brojnim mrežnim stranicama osiguravateljskih kuća to je nemoguća misija. Ukrajina se nalazi na popisu zemalja za koje se ne može kupiti putno osiguranje, a u tom društvu zemalja u pravilu su još navedeni i Afganistan, Srednjoafrička Republika, Irak, Iran, Libija, Mali, Burna, Niger, Sudan, Somalija, Južni Sudan, Sirija i Jemen.

Jedno osiguranje ljubazno navodi: “Pokrića iz police putnog osiguranja ne vrijede za putovanja u zemlje za koje je Ministarstvo vanjskih poslova (MVEP) izdalo upozorenje/preporuku za izbjegavanje svih putovanja.”

Gledam mrežnu stranicu MVEP-a i tamo piše za Ukrajinu “preporučuje se izbjegavanje svih putovanja”. Za Izrael, primjerice, piše “Izbjegavati putovanja koja nisu nužna”.

No mrežna stranica Visit Ukraine Today vrlo je spremna prodati vam razna “osiguranja od ratnog rizika” pa možete birati između Armor 100.000 UAH, Military protection hard, Armor 30.00 EUR i Military protection hard za starije od 70 godina.

Turističke ture po neslomljivoj Ukrajini

Ta stranica, inače, pršti optimizmom. Nudi “Sigurne ture po Ukrajini”, a na vrhu mrežne stranice vrti se slogan “Ture po neslomljivoj Ukrajini”. Pa, eto, kad sam već tu, prosto me zanimalo kako se opisuju sigurne ture po Ukrajini. Biram taj naslov i otvara mi se nova mrežna stranica koja optimistično obećava, s uskličnikom čak: “Otkrijte Ukrajinu: čeka vas predivna zemlja!”

Nude ture na engleskom, ture po oslobođenim gradovima, donatorske ture, gradske ture, poslovni turizam, transfere, opuštanje, povijest & kulturu i gastro ture. Ova zadnja mi zvuči najbolje. A onda sam se sjetila MVEP-a, koji kaže “preporučuje se izbjegavanje svih putovanja” pa mi je oduševljenje malo splasnulo.

Treba li nam EU digitalna COVID potvrda ili ne?

MVEP-ova mrežna stranica o putovanju u Ukrajinu, ažurirana zadnji put 11. studenoga 2022., kaže da je jedan od potrebnih dokumenata i “potvrda o punoj procijepljenosti (dvije doze s izuzetkom cjepiva Johnson & Johnson, koje se daje u jednoj dozi) s cjepivom protiv koronavirusa koje se nalazi na listi cjepiva odobrenih od strane Svjetske zdravstvene organizacije (sva cjepiva koja se trenutno koriste u RH). Kao dokaz o procijepljenosti, Ukrajina prihvaća EU digitalnu COVID potvrdu izdanu u RH…”

Problemčić vezan za to jest da se od 2. listopada 2023. više ne izdaju EU digitalne COVID potvrde te je njihova upotreba ukinuta diljem EU. Imamo mi one stare COVID potvrde, ali jesu li one dovoljno dobre Ukrajincima ako je već njihova upotreba ukinuta diljem EU.

Mrežna stranica VisitUkraine.Today rješava te nedoumice za dolazak iz Hrvatske u Ukrajinu. Kažu da nema ograničenja vezanih za covid za prelazak granice. Osim putovnice, za prelazak granice treba nam zdravstveno osiguranje, koje će nam oni rado prodati, potvrda svrhe planiranog boravka, potvrda da nam Ukrajina nije izdala zabranu ulaska i da imamo dovoljno novca za razdoblje putovanja. Imaju formulu po kojoj se računa koliko novca je potrebno imati po danu. Za jedan dan je potrebno imati pedesetak eura. Taj novac treba imati u gotovini ili dokazati da se ta sredstva legalno mogu pribaviti. Financijske provjere, kažu, rade se nasumično i uvijek postoji mogućnost da putnik neće morati dokazivati svoju solventnost.

Aplikacija za uzbune

Zet nam savjetuje da instaliramo aplikaciju za uzbune. U toj aplikaciji može se u postavkama namjestiti za koji dio Ukrajine želiš primati obavijesti o uzbunama. Kad se oglasi uzbuna, treba ići u sklonište. Zet kaže da se uzbune oglašavaju i kad neki avioni samo polete, a ne ispale nikakve rakete. Većina uzbuna do sada, kaže, oglašavala se rano ujutro i kasno navečer. Kaže da drugo sve funkcionira normalno, kafići, dućani, restorani. Ima dosta mjenjačnica, kaže, i može se plaćati bez problema karticama. Eto, utješno. Za oporavak od ratnih stresova moći ćemo peglati kartice po kafićima, dućanima i restoranima.

Dan prije putovanja kolegice mi na poslu žele sve najbolje i obećavaju se moliti za mene. Ne brinu se za mene previše, izgleda, jer, kažu, Bog čuva budale, pijance i malu djecu. Po toj prvoj kategoriji nam je zaštita osigurana. Djeca nismo pa nam zaštita iz te kategorije ne igra. Ali predlažem Damiru da bismo možda mogli početi piti kako bismo osigurali sebi dodatnu zaštitu. Damir je suglasan, procjenjuje da ćemo tako imati 200%-tnu zaštitu.

Prvi dan putovanja

I onda jednog lijepog jutra, toliko lijepog da je nezamislivo da ga netko koristi za ratovanje, krećemo na put. Ili sa štitom, ili na njemu.

Zračni dio puta prolazi bez osobitosti. Prvi avion, drugi avion i eto nas u Krakowu. Nalazimo se s direktoricom poljskog Cochrane centra i planiramo njeno predavanje na studiju TRIBE. Jer treba iskoristiti svaku sekundu za posao, nema hodanja uokolo po svijetu onako bezveze. Spavamo u Krakowu. Damir je rastegao taj put zato što više ne bismo mogli kupiti karte za ukrajinski vlak ako nam nešto pođe po zlu s avionima. Kupujem napokon ono ukrajinsko putno osiguranje jer se Damir i ja nikako nismo mogli uskladiti da ga kupimo zajedno. Na koncu je on kupio hrvatsko putno osiguranje. Pitam ga je li pročitao mala slova u tom svom osiguranju, vezano za osiguranje od ratnih aktivnosti. Nije.

Zet nas podsjeća da skinemo aplikaciju za uzbune i utišamo njene obavijesti dok ne dođemo u Kijev. Također nam savjetuje da skinemo aplikaciju Telegram. S dvije nove aplikacije na mobitelu lakše se ide na spavanje.

Drugi dan putovanja

U 6:05 nam treba krenuti vlak iz Krakowa za Przemysil, ali vlaka na peronu 2 nema. Niti ima ikakve obavijesti o kašnjenju ni na kolodvoru ni na mrežnoj stranici poljskih željeznica. Nezgodno, jer ako zakasnimo na vlak za Kijev, više nećemo moći kupiti novu kartu za neki drugi vlak. Dvadesetak minuta kasnije pojavljuje se obavijest da će vlak kasniti 80 minuta zbog “incidenta sa životinjama na tračnicama”. Čekamo novi termin polaska vlaka i usrdno se nadam da toga dana neće biti još životinja kojima je Ana Karenjina inspiracija.

Par sati vlakom dovodi nas u Przemysil. Grad izgleda sumorno i oronulo. Po krovovima zalegli teški, sivi oblaci. U podzemnom hodniku između perona harmonikaš svira pjesmu Ciao Bella. Ubacujem mu u šešir sve svoje kovanice eura. On odmah skače i pita trebaju li nam kakve informacije, na poljskom pa na ukrajinskom jeziku. Kažemo da idemo u Kijev, upućuje nas da odemo u glavnu zgradu kolodvora. Tamo saznajemo da vlak za Kijev vozi s perona 5 i da trebamo doći na peron jedan sat prije polaska vlaka za kontrolu dokumenata.

Odvlačim Damira u trgovinu da kupimo vodu i hranu. On se snebiva, misli da pretjerujem, pa sigurno će vlak imati restoran kad već vozi toliko dugo. Podsjeća da su nam obećali i Bidenov čaj u onoj poruci od ukrajinskih željeznica. Valjda čaj služe u restoranu. Ali ne znam ja, bolje se opskrbiti hranom. Za svaki slučaj. Nisu u onoj poruci spomenuli da je Biden u vlaku jeo.

U 12:45 nacrtamo se ispred sumorne žućkaste građevine na peronu 5. Ispred nas 56 ljudi u redu. Kad dugo čekaš, imaš vremena brojati ljude.

Red na ulazu u zgradu u kojoj se kontroliraju putovnice prije ulaska u ukrajinski vlak

Pola sata ništa se ne događa; 29 minuta prije polaska vlaka otvaraju se vrata i ljudi kreću ulaziti u zgradu. U međuvremenu se u redu iza nas skupilo još tridesetak ljudi. Granična policija kontrolira samo putovnice i ukrcajne propusnice za vlak. Prtljagu nitko ne kontrolira. Imaju skenere za pregled prtljage na ulazu, ali ih za nas ne koriste.

Dolazimo na peron. Vlak ima desetak vagona. Svaki vagon ima svoju hostesu koja pregleda ukrcajne propusnice, napiše na papir tko je došao i zatim pušta putnike u vagon. Naša hostesa s mukom pokušava shvatiti otkud smo. Jasno nam je koju informaciju ona želi, nekoliko puta nam govori nešto u stilu “ja Ukrajinka, a vi”. Ali ne pomaže ni naša putovnica ni svi mogući jezici koje Damir i ja možemo smisliti za riječ Hrvatska. Na koncu dramatično odmahne rukom, kimne glavom, nešto zapiše i pušta nas u vlak. Tko zna što nam je zapisala i koje smo sad nacionalnosti postali.

Vlak je vidio i puno bolje dane. No sve je čisto i uredno. Kupe s dva ležaja u vagonu prvog razreda je dimenzija 2 m x 1.88 m. Ležajevi izgledaju kao tvrd kauč na kojem je 5 cm spužve. Ali spavala sam na neusporedivo gorim i neudobnijim mjestima u svojoj planinarskoj karijeri pa se ne treba puno žaliti.

Kupe u spavaćem vagonu ukrajinskog vlaka

Kupe ima utičnicu za struju; i da nema ništa drugo, meni bi to bilo dovoljno za sreću. Pitamo gdje je vagon s restoranom, no odmahuju glavom – nema ga. Nisu valjda Biden i Macron ostali gladni u vlaku.

Malo se zabavljamo zavjesama koje se ne mogu pomicati po vodilicama niti je predviđeno nešto čime bi se mogle zakačiti sa strane pa smo zakinuti za gledanje kroz prozor. Zubnim koncem vežem zavjese za rubove kupea pa je i to riješeno. Znala sam da je posvećenost higijeni bitna.

Prelazimo granicu vlakom. Vlak staje. Dolazi hostesa, kaže neka stavimo putovnice na stol. Zatim dolazi predstavnica carine, nasmiješena, slatka kao bombon, izgleda kao da ima 15 godina. “Imate li što za prijaviti?” “Nemamo.” “Otkud ste?” Na spomen Hrvatske osmijeh joj se još više razvuče. “Hrvatska, lijepo. Koja je svrha vašeg putovanja?” Damir objašnjava – idemo predavati na sveučilištu i surađivati s ukrajinskim znanstvenicima. Preneraženo ga sluša. Pogleda nas oboje još jednom i nasmiješenih očiju kaže – sretno vam.

Vlak dugo stoji. Ništa se ne događa. Puno minuta kasnije dolazi nova dama. Lijepa kao slika, obučena u vojnu odoru, pod rukom joj mala kartonska kutija. Traži putovnice, vrlo je ozbiljna, uspoređuje naša lica sa slikama iz putovnice, stavi putovnice u kartonsku kutiju i ode.

Dolazi hostesa i pita: “Čaj, kava?” To smo razumjeli, čaj, kava, pa nije toliko težak taj ukrajinski jezik. Ipak ima čaja u vlaku, divota. Može čaj. Ali nikako se ne možemo sporazumjeti oko vrste čaja. Svašta ona priča, broji na prste, valjda nabraja koje čajeve sve ima. Mi pokušavamo shvatiti što nam sve nudi, ali ne ide nam. Kad smo joj dosadili, zavrti očima, odmahne rukom, nešto promrmlja i ode. Vraća se s dvije šalice vruće vode i hrpom čajeva u plastičnim vrećicama pa nam nudi da izaberemo nešto od toga. Predstavlja svaki, na ukrajinskom, naravno. Ne razumijemo je ništa. Jedan čaj opisuje s “Karpatske trave”. To zvuči obećavajuće. Uzimam taj. Ona odnosi ostale čajeve. Vrtim po rukama tu kesicu i tek onda uočavam kako na njoj malim slovima piše na engleskom Carpathian herbal. Uz čaj je donijela nekoliko kocki šećera, svaku zasebno zapakiranu. Na njima je slika ruku koje oblikuju znak srca, a u srcu plava i žuta boja.

Čaj od biljaka s Karpata

Vraća se i vojnikinja. Ovaj put s osmijehom. Donosi nam putovnice.

Slijedi nova komunikacijska drama. Dolazi opet hostesa i pokazuje novčanicu, kaže “čaj” i trlja prstima po zraku. Razumijemo da treba platiti čaj, ali nemamo ukrajinske novce. Dajem joj 5 eura i gledam hoće li biti dovoljno. Ona uzima novčanicu i opet nešto priča, priča, priča li ga priča. Mi je i dalje ništa ne razumijemo, ali divimo se njenom entuzijazmu. Možda tako i naučimo ukrajinski, tko zna. Vraća se sa 170 ukrajinskih novaca ostatka.

Vlak kreće dalje, zaustavlja se u Lavovu. Ne mičemo se iz vlaka jer nema nikakvih najava pa ne znamo kad krećemo dalje. Truckanje se nastavlja. Uz laptop i utičnicu, sve je dobro.

Malo mi za sriću triba – laptop i struja

Treći dan putovanja: Dolazimo u Kijev uz zvukove eksplozija

Dana trećega u 4:40 hostesa kuca na vrata kupea i najavljuje skori dolazak u Kijev.

Točno u 5:01 vlak staje na kijevskom željezničkom kolodvoru. Taman smo došli na završetak kijevskog policijskog sata, koji traje od ponoći do pet ujutro. Sad možemo u život.

Izlazimo iz podzemnog dijela kolodvora na veliki trg. Godi nam svjež zrak. Prvi je dan proljeća.

Odjednom mi se učini kao da sam čula neku muklu eksploziju.

Nije valjda… Možda mi se učinilo, tko zna kakav je to zvuk bio.

Hodamo dalje.

Ali ipak jest. Čuje se još jedna eksplozija, pa još jedna, još jedna i sve su kraći intervali među njima. Policajac nas užurbano usmjerava da se vratimo u podzemne dijelove kolodvora. Na mobitelu u aplikaciji za uzbune vidimo da je označena zračna uzbuna za Kijev. Na Twitteru, odnosno X-u, čitamo kako ukrajinske snage presreću ruske rakete i dronove iznad Kijeva.

Damir se okrene prema meni: “Dobrodošla u Kijev.”

Zračna uzbuna oglašena u ukrajinskoj aplikaciji

U podzemlju kijevskog kolodvora čekamo završetak zračne uzbune

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Index.hr. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezana autorica.

**Prof. dr. sc. Livia Puljak, dr. med. zaposlena je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Voditeljica je Centra za medicinu i zdravstvenu zaštitu utemeljenu na dokazima. Utemeljila je hrvatski ogranak ugledne, neovisne svjetske organizacije Cochrane posvećene promociji medicine utemeljene na dokazima, koja joj je 2017. i 2020. dodijelila nagrade. Autorica je više od 250 znanstvenih radova objavljenih u svjetskim časopisima. Uvrštena je među 1% najutjecajnijih znanstvenika u svijetu prema neovisnoj listi koju izrađuju znanstvenici američkog Sveučilišta Stanford.

***Prof. dr. sc. Damir Sapunar zaposlen je na Medicinskom fakultetu u Splitu. Voditelj je i osnivač Laboratorija za istraživanje boli te pokretač i direktor poslijediplomskog studija Translacijska istraživanja u biomedicini – TRIBE. Objavio je više od 100 znanstvenih članaka u međunarodno indeksiranim časopisima. Član je Izvršnog odbora međunarodne organizacije ORPHEUS, koja se bavi uspostavom standarda u doktorskoj edukaciji. Krajem 2022. godine pokrenuo je projekt Giving voice, čiji je cilj pomoć znanstvenicima iz Ukrajine u pisanju znanstvenih članaka u kojima opisuju svoja ratna iskustva.