Znanstvenici su upravo prešli granice onoga što smo mislili da je moguće u biologiji – i možda čak i u znanstvenoj fantastici. Zamislite miša, ali ne bilo kakvog. Ovaj ima šest nogu i – čekaj, gdje su mu genitalije? Da, dobro ste pročitali. Ova mala stvorenja ne slijede uobičajena pravila anatomije kakva smo učili u školi.
Neočekivani rezultati u genetskom laboratoriju
Priča počinje s timom biologa predvođenim Moisésom Mallom, koji su se igrali s genima u potrazi za dubljim razumijevanjem razvoja kralježnice u embrijima miševa. Ali kao u svakom dobrom eksperimentu, prava magija leži u neočekivanom. Umjesto predvidljivih promjena, jedan od embrija iznenadio je tim s dodatnim parom nogu tamo gdje bi, prema pravilima prirode, trebale biti genitalije.
“Nisam ja izabrao projekt, projekt je izabrao mene”, rekao je Mallo, sugerirajući da su ga neplanirani rezultati istraživanja vodili prema otkrićima koja bi mogla promijeniti način na koji razumijemo biologiju.
DNA kao kreator tijela
Znanstvenici su već znali da se tijelo embrija oblikuje postupno, od glave do repa, kroz seriju kompleksnih procesa. Međutim, ovaj eksperiment otkrio je nešto sasvim novo o ulozi proteina Tgfbr1 (ili, ako želite biti tehnički precizni, transformirajućeg faktora rasta-beta receptora tipa 1). Ovaj protein, kako se čini, ima ključnu ulogu u određivanju postaje li određena struktura u embriju ud ili genitalija.
Ono što je fascinantno jest da Tgfbr1 utječe na način savijanja DNA unutar stanica, što zauzvrat mijenja način na koji se drugi geni izražavaju. Dakle, kad su znanstvenici isključili ovaj protein, priroda je uzela stvari u svoje ruke, transformirajući ono što su trebale biti genitalije – u dodatne noge.
Šire implikacije za znanost i evoluciju
Ovo otkriće nije samo “hej, pogledajte ovog čudnog miša”; ima duboke implikacije za naše razumijevanje evolucije i razvojne biologije. Znanstvenici se nadaju da će daljnja istraživanja pokazati kako se Tgfbr1 može koristiti za razumijevanje razvoja drugih složenih struktura, kao što je reptilski hemipenis.
Rad Malloa i njegovog tima ukazuje na to da su čak i unatoč milijunima godina evolucije, osnovni mehanizmi koji kontroliraju razvoj naših tijela ostali iznenađujuće slični. To otvara nove mogućnosti za istraživanje kako se određene strukture mogu transformirati ili vraćati na prethodne stanje tijekom evolucijskog procesa.
Istraživanje objavljeno u časopisu Nature Communications ne samo da nam pruža uvid u tajanstveni svijet genetskih promjena i razvoja embrija, već nas i podsjeća na čuda koja još čekaju da budu otkrivena u DNK spiralama koje nas grade. U svijetu znanosti, ponekad su najveća otkrića ona koja najmanje očekujemo.