U ne tako davnoj prošlosti, otkriće prave priče o dolasku HIV/AIDS-a u Sjedinjene Države izazvalo je reviziju dugo prihvaćene pretpostavke o tzv. Pacijentu Nula. Smatralo se da je ovaj pojedinac bio ključni faktor u širenju epidemije 1980-ih. Međutim, detaljnija analiza otkrila je da je etiketa “Pacijent Nula” zapravo proizašla iz krive interpretacije: oznaka na medicinskom zapisu nije predstavljala brojčanu nulu, već slovo “O”, označavajući da je osoba došla “Izvan Kalifornije”, gdje se pretpostavljalo da je epidemija započela. Tako je koncept Pacijenta Nula postao žrtva jednostavnog tipfelera.
Ova greška nije izoliran slučaj. Kroz povijest, medicinska zajednica često je bila na krivom tragu kada je riječ o razumijevanju porijekla bolesti, djelomično zbog ograničenja postojećih znanstvenih saznanja, ali i zbog utjecaja duboko ukorijenjenih predrasuda i uvjerenja.
Predstavljamo vam pet izvanrednih primjera bolesti čije je pravo podrijetlo dugo bilo skriveno ili pogrešno interpretirano, svjedočeći o ljudskoj sposobnosti da uči iz grešaka i teži boljem razumijevanju svijeta oko sebe.
Sifilis
U vrijeme daleko prije našeg postojanja, bolest koju danas znamo kao sifilis smatrana je smrtonosnom „kugom“ koja je brzo zahvaćala i desetkovala, ostavljajući zbunjene liječnike, čije teorije o tjelesnim sokovima nisu mogle ponuditi odgovore.
Nakon što su Kristofor Kolumbo i njegova posada u kasnom 15. stoljeću navodno uvezli sifilis u Europu, ubrzo je postalo jasno da se bolest širi seksualnim kontaktom. To je dovelo do širenja vjerovanja da “žene lošeg ugleda”, odnosno prostitutke, prenose bolest.
Iako su medicinski stručnjaci tada već imali osnovno razumijevanje načina prijenosa bolesti, društveni i institucionalni seksizam nastavio je promovirati ideju da su žene glavni izvor veneričkih bolesti, uključujući sifilis.
Ova predrasuda imala je dugotrajan utjecaj na način na koji je sifilis predstavljan javnosti i borba protiv njega, sve do 20. stoljeća, kako u Europi tako i u Sjedinjenim Državama. Ženskim seksualnim radnicama savjetovalo se da ostanu “čiste”, dok muškarcima koji su koristili njihove usluge takvi savjeti nisu upućivani.
Takav pristup prenesen je i u medicinske laboratorije, gdje su liječnici za razvoj tretmana, koji su često uključivali primjenu žive, provodili eksperimente na prostitutkama hospitaliziranim s sifilisom.
U 19. stoljeću, neki liječnici su pokušali razviti imunitet na sifilis kroz postupak zvan “sifilizacija”, slično cijepljenju protiv boginja, inficirajući redovito prostitutke s namjerom da razviju imunitet. Međutim, mnoge od tih žena već su bile zaražene sifilisom, čineći ova istraživanja upitnima u smislu njihove vrijednosti i etičnosti.
Rak
Rak, bolest koja i danas zbunjuje zdravstvene stručnjake širom svijeta, osobito u svojim smrtonosnijim oblicima koji se ne daju lako suzbiti čak ni najagresivnijim medicinskim zahvatima, predstavlja duboku medicinsku misteriju.
Zagonetka raka seže unatrag sve do antičkih vremena. U Grčkoj, na primjer, vjerska pravila su zabranjivala istraživanje ljudskog tijela post mortem. Ova zabrana, uz nedostatak ključnih alata poput mikroskopa, ostavila je rane istraživače medicine u mraku kad je riječ o stvarnom izgledu unutrašnjosti tijela.
Ovaj manjak znanja možda najbolje objašnjava zašto je Hipokrat, koji se često smatra ocem medicine, rak povezivao s “lošim sokovima” tijela. Prema njemu, četiri temeljna soka — krv, sluz, žuta i crna žuč — su ključna, pri čemu je prekomjerna crna žuč bila glavni krivac za rak.
U vremenima kada prava medicinska znanost nije bila moguća, ova primitivna objašnjenja su opstajala znatno dulje nego što bi nam se danas činilo logičnim. Zapravo, teorije o porijeklu raka koje uključuju limfu, još jednu tjelesnu tekućinu, zadržale su se sve do kasnog 18. stoljeća.
Ipak, zanimljivo je primijetiti da drevna razmišljanja o tjelesnim tekućinama koje uzrokuju rak nisu bila potpuno bez osnove.
Zbog nemogućnosti uvida u mikroskopski svijet, rani medicinari su se oslanjali na ono što je bilo vidljivo golim okom, što ih je s pravom navelo na zaključak da nešto nenormalno raste i širi se.
Pravi proboj u razumijevanju i liječenju raka dogodio se tek s pojavom modernog mikroskopa u 19. stoljeću, omogućavajući dublji uvid u tajanstveni svijet stanica i potaknuvši razvoj metoda koje usporavaju njegov razvoj.
Epilepsija
Poremećaji koji uzrokuju napadaje pratili su čovječanstvo od samih početaka. Napadaji se mogu pojaviti kod svakoga, iz različitih razloga.
Za osobe oboljele od epilepsije, napadaji nisu rijetkost – mogu doživjeti razne tipove. Među njima se ističu grand mal napadaji, poznati po svojim dramatičnim simptomima: promjenama u svijesti te toničko-kloničkim pokretima udova i glave, koji su izuzetno uočljivi.
Zbog ovih specifičnih obilježja, napadaji su tijekom povijesti često bili pogrešno interpretirani kao znakovi demonske opsjednutosti, zablude koja se proteže od drevnih civilizacija poput Babilonaca, Grka i Rimljana, sve do modernog doba. Ove kulture su napadajima pridavale religijsku težinu, vjerujući da su osobe pogođene napadajima zapravo opsjednute demonima ili kažnjene od strane božanstava.
Takva vjerovanja duboko su ukorijenjena u drevnim društvima, gdje su ljudi s epilepsijom bili izolirani i stigmatizirani, te podvrgnuti tretmanima koji bi danas bili smatrani surovima.
U Rimu, na primjer, “liječenje” epilepsije uključivalo je bizarnu ritualnu praksu poput konzumacije krvi palih gladijatora ili mesa mrtvaca, običaji koji su kasnije evoluirali u obrede egzorcizma. Ove prakse odražavaju rane pokušaje razumijevanja i suzbijanja epilepsije, često kroz prizmu misticizma i religije, prije nego što je medicinska znanost pružila odgovore.
Tuberkuloza
U danima prije moderne teorije o bakterijama, misteriozna bolest koja je proždirala pluća, poznata kao tuberkuloza, zvala se “proždiranje” (engl. consumption). Naziv je bio simboličan, sugerirajući kako bolest polako troši tijelo zaražene osobe.
U 19. stoljeću, prije nego što je razumijevanje mikroorganizama rasvijetlilo pravu prirodu tuberkuloze, mnogi su vjerovali da je “proždiranje” posljedica dubokih emocionalnih patnji. Tumačilo se da promjene koje donose urbanizacija i industrijska revolucija, s njihovim prepunim ulicama i zagađenjem, pogoršavaju stanje, izlažući ljude riziku od respiratornih infekcija. Kasnije je otkriveno da je uzrok tuberkuloze bakterija Mycobacterium tuberculosis, koja buja u takvim uvjetima.
Neki liječnici iz Francuske zagovarali su ideju da je tuberkuloza neodvojiva od same osobe, gotovo kao sastavni dio njihove suštine. No, isto tako se priznalo da nezdrav život u gradovima nikako nije mogao biti od koristi, te je mogao samo doprinijeti padu u “prožidranje”.
Gradski život možda je i učinio ljude sklonijima tuberkulozi, ali ne zbog moralne propasti društva, već zbog veće izloženosti patogenima.
Revolucionarni trenutak za borbu protiv tuberkuloze dogodio se s krajem 19. stoljeća, kada je teorija o klicama zasjala punim sjajem u medicinskoj znanosti. Ova nova spoznaja, zajedno s napretkom u higijeni i sanitarnim mjerama, dovela je do značajnog smanjenja tuberkuloze. Konačni udarac ovoj drevnoj pošasti bio je razvoj penicilina u 20. stoljeću, koji je gotovo iskorijenio bolest.
Guba
Guba se kroz povijest isticala kao jedna od bolesti koju su obavijali brojni mitovi i nesporazumi. Medicinski stručnjaci su prvotno mislili da je bolest ili naslijeđena ili da predstavlja neku vrstu božanske kazne koja se očituje kroz tjelesne deformacije.
Zbog tih uvjerenja, osobe oboljele od gube su bile izolirane i poslane u specijalizirane zajednice poznate kao kolonije gubavaca. Iako su neke bolesti vremenom prestale biti povezivane s božjom kaznom, stigma povezana s gubom zadržala se čak i nakon što je otkriven njezin stvarni uzrok.
Strah od zaraze bio je toliko velik da su u nekim europskim selima zvonila zvona kako bi upozorila mještane na prisutnost gubavca, omogućavajući im da izbjegnu susret.
Iako je razumijevanje bolesti napredovalo, a liječenje postalo dostupnije, oboljeli su i dalje bili slani u sanatorije ili kolonije kako bi se liječili, često ostavljajući svoje živote i obitelji iza sebe.
Na otoku Molokai, malen broj ljudi koji su tamo poslani 1960-ih još uvijek živi, pri čemu su mnogi od njih izvorni stanovnici Havaja. Iako je karantena ukinuta, preko desetak osoba i dalje ostaje u koloniji poznatoj kao Kalaupapa, vjeruje se da je od 1860-ih tamo poslano do 8,000 ljudi.
U suvremenoj medicinskoj praksi, guba je poznata kao Hansenova bolest, u pokušaju da se smanji stigma. Zanimljivo je da je do 95% populacije prirodno imuno na gubu.
Iako se čini da je imunitet na ovu bakteriju porastao, bolest i dalje pogađa do 250,000 ljudi godišnje širom svijeta, uzrokujući ozbiljne deformacije, uključujući gubitak udova i sljepoću.
Izazovi u medicini: Pogled unatrag i naprijed
Unatoč velikim dostignućima moderne medicine u posljednjih nekoliko stotina godina, još uvijek postoje bolesti čiji su uzroci demistificirani, ali za koje konačna rješenja i lijekovi ostaju izvan dosega.
Gledajući unatrag, na tisućljeća pogrešaka i nesporazuma, možda se pitamo kako su naši preci mogli biti toliko daleko od istine. No, važno je imati na umu da bi i buduće generacije mogle slično promatrati nas, postavljajući pitanja o našim sadašnjim zabludama i zašto nismo uspjeli riješiti najkompleksnije medicinske zagonetke, čija bi rješenja mogla biti baš pred našim očima.
