Sveučilišni profesori i voditelji poslijediplomskog studija Translacijska istraživanja u medicini (TRIBE) Damir Sapunar i Livia Puljak pokrenuli su projekt Giving voice, u sklopu kojeg pomažu ukrajinskim znanstvenicima da objave znanstvene članke o svojim ratnim iskustvima i brojnim drugim posljedicama rata. Ovo su njihove priče o planiranju i odlasku u glavni ukrajinski grad Kijev u okviru tog humanitarno-znanstvenog pothvata.
(Ovaj tekst je nastavak reportaže o putovanju našeg znanstvenog dvojica u Ukrajinu u pomoć kolegama koji možete pročitati na ovoj poveznici.)
Nakon dugog i napornog puta u Kijev odmah po izlasku iz vlaka dočekali su nas niz eksplozija i trčanje u sklonište. Vatreno krštenje pod raketama. Nova zračna uzbuna oglašava se u noći u 4:28. Iz skloništa idemo ravno na sastanke s ukrajinskim suradnicima u okviru projekta Giving voice, kojima pomažemo u objavljivanju znanstvenih članaka o posljedicama rata u Ukrajini.
(Ovaj tekst je nastavak reportaže o putovanju našeg znanstvenog dvojica u Ukrajinu u pomoć kolegama koji možete pročitati na ovoj poveznici.)
Umrla je kulturno, na baletu
Sastajemo se s doktoricom koja je isplanirala za nas i odlazak na balet Don Quijote. Nije mi baš svejedno. U međuvremenu je bila oglašena još jedna zračna uzbuna. Prije bih očekivala brzi tečaj rukovanja sustavom za obranu od raketa nego balet. Oprezno je pitam je li sigurna da je taj odlazak na balet dobra ideja. Ipak je toga dana 31 raketa ispaljena na Kijev.
Ona odlučno odgovori: “Da! Mi moramo nastaviti sa svojim životima i podržavati jedni druge, podržavati svoje kazalište i svoju umjetnost. Vidjet ćete, bit će dvorana puna. Sve su karte rasprodane. Ali, ne brinite se, ako bude oglašena zračna opasnost, na izlazu ćemo dobiti vaučer s kojim možemo otići na drugu predstavu.”
Doktorica priča o svom životu tijekom rata. Kad je rat tek počeo, otišla je s djecom u Njemačku. Tamo je živjela kod brata i brinula se za djecu koja su pohađala ukrajinsku školu na daljinu. Nakon četiri mjeseca vratila se u Kijev jer su se djeca silno htjela vratiti; nedostajali su im otac, baka i pas. Rat im je donio veliku neizvjesnost u svakodnevni život. Ništa nije lako planirati jer nikad ne znaš kad će se oglasiti zračna uzbuna.
Dirljivo priča kako je Joe Biden došao u Kijev, uživo, na njihov Dan nezavisnosti. Ljudi su plakali, puno im je to značilo. Onda nas toplo pogleda i kaže: “Isto kao vas dvoje, hvala vam što ste došli podržati nas. Jako nam je važna međunarodna podrška.”
Mi se rastapamo, grlimo je i opraštamo joj onaj balet.
Slavni Majdan
Između sastanaka prošetali smo do Trga Majdan Nezalezhnosti, koji ovdje jednostavno zovu Majdan. Nagledao se taj trg krvavih dana. U podnožju spomenika neovisnosti, simbola Kijeva, izložene su slike s prosvjeda Euromajdan. Sada su malo dalje na obližnjem travnjaku postavljene tisuće zastava u spomen poginulim vojnicima. Ima i zastava drugih zemalja čiji su dragovoljci poginuli boreći se za Ukrajinu.
Ukrajinske zastave u podnožju spomenika neovisnosti koje simboliziraju poginule u ratu
Zabrinutost
Iz Hrvatske neprestano dobivamo zabrinute poruke dragih ljudi. Javljaju se češće nego rakete. Gledaju kad sam zadnji put pročitala poruku na WhatsAppu pa se nadaju da to znači da sam još živa. Lijepo je to, kad se netko brine za tebe.
U svakoj drugoj poruci je pitanje zašto se ne vratimo. Neki se boje da će zbog mene dobiti čir na dvanaesniku. Mi o povratku uopće ne razmišljamo. Imamo dogovore, trebamo se sastati s brojnim ljudima, s upravama sveučilišta, obećali smo održati edukacije. I dat ćemo sve od sebe, barem pokušati sve to ostvariti. Odustajanje prije pokušaja nije opcija.
Prijatelji traže slike. Kad dobiju slike, svašta se usuđuju komentirati. Šalju čak i stilske savjete: „Slušaj, draga, svaka ti čast, ali samo da ti kažem, izgledaš nekako previše dobro. Ti izgledaš kao da si otišla na Maidan snimati reklamu za Dior. Kao neka znanstvena Glamazonka. Uopće ne izgledaš kao da si otišla u rat. Nije to dobar PR. Treba ti kaciga i pancirka. Tako će vas ljudi ozbiljnije shvatiti kad pošaljete slike u Hrvatsku.“
Neki kipovi su iz grada sklonjeni, a brojni su zaštićeni drvenim sanducima s pijeskom. Kip princeze Olge prkosno i nezaštićeno stoji na Trgu Mihajlovskaja. Olga je vladala Kijevom od 945. do oko 963. I ta Olga, zavidno uočavam, nosi pancirku. Ima dobar PR. To je u redu, ona je ipak princeza.
Princeza Olga s posebnom pancirkom prilagođenom za žene
Tekst se nastavlja ispod oglasa
U Ukrajini je teško ostati, ali teško je i otići
Razgovaramo s doktorandicom koja je odlučila zasad ostati u Ukrajini. Ženama je dozvoljeno putovati izvan zemlje, muškarcima ne. Tijekom ratnog stanja u Ukrajini muškarci od 18 do 60 godina nemaju pravo napustiti Ukrajinu. Doktorandica je završila studij medicine u Ukrajini i njena diploma ne bi se automatski priznala u Europskoj uniji. Trenutno nije spremna otići iz Ukrajine, ali nikad se ne zna. Kaže, u Ukrajini je teško ostati, ali teško je i otići.
Druga kolegica nam priča kako često razmišlja bi li trebala otići iz Ukrajine. Nije još otišla jer je tu profesorica na sveučilištu, ima lijepo radno mjesto. A ako ode u inozemstvo, tamo će morati krenuti od nule i tko zna koliko bi joj vremena trebalo da dođe opet na tu razinu karijere. Nada se da će sve ovo s ratom uskoro izgledati samo kao loš san.
Nesanica
Kad nema zračnih uzbuna, u Kijevu je sve začudno normalno. Ulice su pune ljudi, trgovine pune ljudi, restorani puni ljudi. Ležerno šetaju po parkovima i bulevarima, kupuju, jedu.
Ni jednu večer ne mogu zaspati. Satima slušam srce kako mi lupa. Svaku noć odspavam možda dva-tri sata i budim se svako malo. Tjeskobu ispirem predugim tuširanjem pa imam grižnju savjesti. Ako nestane vode u Kijevu, to neće biti zbog rata, nego zbog mene.
Stalno mi se u glavi vrte slike iz Domovinskog rata u Hrvatskoj. Kad je počeo naš rat, bila sam pri kraju osnovne škole. Onda sam upisala srednju medicinsku školu i na praksi smo svakodnevno bili u splitskoj bolnici i brinuli se za ranjenike. Bolničke sobe bile su pretrpane pa su ranjenici ležali i na hodnicima. Nepregledni hodnici puni metalnih kreveta i ratnih strahota. Školski prijatelji koji su izbjegli iz svojih kuća. Kolone prognanika. Crveni fićo. Branimir Dopuđa. Hrvatskim braniteljima, ma gdje bili, poseban pozdrav.
Zora u borbenom avionu
Četvrti je dan našeg boravka u Kijevu. U 3:41 krene zavijati uzbuna. Sad sam već potpuno spremna za ove situacije – spavam u trenirci, spremna je torba za uzbune, letim u sklonište. U aplikaciji je cijela Ukrajina obojena u crveno – zračna uzbuna je u svim ukrajinskim pokrajinama. U zraku iznad Ukrajine je 14 ruskih bombardera. Neki ljudi vole dočekati ranu zoru u borbenom avionu. Jeziv je taj život pod neprestanim zračnim uzbunama.
24. ožujka 2024. u 4:18 – u svim pokrajinama u Ukrajini označena je zračna uzbuna
Glamazonka susreće Amazonku
Kad se oglasi uzbuna, hotelski gosti spuštaju se u sklonište u podrumu. Tko nema sklonište gdje živi, ide u stanice podzemne željeznice. U hotelskom skloništu upoznajem Kanađanku ukrajinskog podrijetla. Priča mi kako je bila u Hrvatskoj 2019. To joj je bio najbolji odmor u životu. Prekrasna zemlja, odlična vina, divota. Pokazuje mi slike.
Dok ona priča, trzam se stalno na zvukove eksplozija. Tražim na internetu informacije što se sad događa u zraku iznad nas. Kanađanka sjedne bliže do mene, gurne me laktom i kaže neka spremim mobitel. Pita Damira i mene što radimo ovdje i što je naša supermoć. Sviđa joj se što smo znanstvenici. Zanima je naš projekt. Pričamo joj o radovima koji su objavljeni u suradnji s ukrajinskim suradnicima. Ona je poslovna žena, preselila se u Ukrajinu kako bi pomogla svojoj zemlji. “Dosadilo mi je slušati kako su Ukrajinci hrabri, kako se ljudi dive Ukrajincima. Ako se diviš Ukrajini, onda učini nešto i pomozi. Nikoga nije briga. Ljudi bulje u mobitele dok se valja treći svjetski rat. Ovo je kao film Ne gledaj gore. Ljudi ne razumiju geopolitiku.”
Zatim zavrne rukav i ponosno pokazuje svoju veliku tetovažu koja se proteže preko cijele nadlaktice i prikazuje ženu ratnicu na konju. “Ovo na mojoj ruci je Amazonka, i to sam ja, Amazonka. Ja sam sada žena ratnica koja se bori za svoju zemlju.”
Baš zgodno. Glamazonka je našla Amazonku. Malo iza 6 prestaje zračna uzbuna. Odlazimo iz skloništa i zezamo se: “Vidimo se sutra, isto mjesto, isto vrijeme.”
U 5 ujutro u skloništu najugodniji mogući prizor su slike dobrog ljetovanja u Hrvatskoj
MIG-ovi samo patroliraju
Oko 9 počinje doručak. Taman kad je konobar donio našu hranu, oglasi se zračna uzbuna. Ne namjeravam umrijeti gladna. Restoran je u podrumu, sklonište je minutu hoda od mjesta gdje mi sjedimo. Rekli su nam Ukrajinci da obično prođe 3-20 minuta od oglašavanja uzbune do eksplozija. Dok Damir pakira svoj doručak da ga ponese u sklonište, a ja pokušavam oboriti svjetski rekord u brzini jedenja doručka, svi oko nas kao da žive u nekoj paralelnoj stvarnosti. Nitko se ne diže od stola. Konobar opušteno donosi gostima kavu. Preko puta mene sjedi krasotica koja izgleda kao Maria iz filma Metropolis. Otvara torbicu, vadi kremu, istisne preveliku količinu kreme na ruke i onda lagano, lagano, u smjeru kazaljke na satu maže ručice. Svaka čast temeljitom njegovanju kože, dvanaest bodova za krasoticu, ali nekako mi se čini da nije trenutak za to. Ustajemo od stola. Krećemo u sklonište. Mladi konobar nam galantno i s osmjehom otvara vrata koja vode u sklonište. Svi su i dalje sumnjivo mirni.
Vraćam se. Prepriječim konobaru put i pitam ga što se tu događa. Oglašena je zračna uzbuna, a oni se svi ponašaju kao da nije. On se nasmije. Kaže da su to samo MIG-ovi u zraku, da oni ništa ne rade, nego samo patroliraju i slobodno neka se vratimo u restoran. “Opasno je jedino ako MIG-ovi dođu s nekim drugim avionima.”
Sedam milijuna ljudi otišlo je iz Ukrajine od početka rata
Prestaje zračna uzbuna i kolegica nam javlja da je sve po planu; nalazimo se za pola sata, isplanirala je za nas turu s vodičem po centru grada. Još jedna gostoljubiva ideja koja mi stvara veliku nervozu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Nacrtamo se poslušno na mjestu sastanka. Čekaju nas Julija, koja vodi turu, i s njom profesionalna fotografkinja. Julija nam priča o povijesti Kijeva i Ukrajine i aktualnom ratu. U Ukrajini su prije rata živjela oko 45 milijuna ljudi. Procjenjuje se da ih je 7 milijuna otišlo u zadnje dvije godine. Imaju podatke da se 70% njih želi vratiti. U ratu je srušeno 380 škola. Pokazuje nam sliku metro-škole koja se organizira u Harkivu. Zove se metro-škola jer se nalazi na stanici podzemne željeznice, gdje je improvizirana prostorija u koju se dovode djeca na nastavu.
Pitam je kako ona proživljava rat, kako je uopće biti turistički vodič u ratu. Odlično, kaže ona, u zadnje dvije godine ima posla više nego ikad prije. Nimalo se ne boji za sebe, ali se boji za svoga muža kojeg bi mogli mobilizirati.
“A ove rakete, ovako svaki dan ići u sklonište? Kako se toga ne bojiš?”
“Ja spavam s čepićima za uši. Sve sam vam rekla. Meni treba osam sati spavanja. Za ture moram biti svježa i naspavana. Ja ću spavati, a rakete slobodno neka padaju.”
Njen opći dojam o ratu? “Puna mi je kapa da nam ljudi govore da nam se dive i da smo hrabri. Ako nam se diviš, učini nešto, pomozi nam.”
Vodi nas u sklonište koje se može iznajmiti za različite događaje. Na primjer, ako nešto organiziraš, neki kongres, poslovni sastanak ili dječji rođendan, uvijek ti je problem mogućnost zračne uzbune. Pa zato sad ljudi organiziraju – u skloništu.
Na koncu nas Julija vodi u sjedište humanitarne nevladine organizacije Ptakhy koju vodi Tata Kepler. Nekoć je Tata vodila poznati koktel-bar u Kijevu, a onda je 2014. krenula s humanitarnim aktivnostima. Ptakhy pruža medicinsku opremu i skrb svima kojima je potrebna i do kojih sustav ne dopire.
Gledam sva medicinsko-ratna blaga kojima raspolažu u tom skladištu pa upitam imaju li možda pancirku. Na listu svojih aktivnosti mogli bi dodati opremanje Glamazonke zaštitnom opremom. Nažalost, trenutno nemaju.
Fakultetsko obrazovanje u doba rata
Peti dan nalazimo se s upravom Nacionalnog medicinskog sveučilišta Bogomolets. Rektor i uprava vrlo nas srdačno primaju. Rektor je mlad i poduzetan. Spreman je za sve oblike suradnje. Pripremit će memorandum o suradnji splitskog i njihovog sveučilišta do popodne. Vrlo srdačan i obećavajuć sastanak. Odmah smo s njima razradili prijedloge više istraživanja u kojima bismo im mogli pomoći.
Sastanak s upravom Nacionalnog medicinskog sveučilišta Bogomolets
Zatim idemo na sveučilišni kampus održati radionicu za doktorande o planiranju istraživanja te bržem i lakšem pisanju znanstvenih članaka. Sve je organizirano besprijekorno. U vazi na stolu mirišu narcisi i kraj njih dvije zastave – ukrajinska i hrvatska.
U 10:30 Damir počinje prvo predavanje. Minutu kasnije čuje se sirena izvana, zatim krene zavijati moja aplikacija za uzbune. Odmah zatim vani se čuju eksplozije. Pitam domaćine kako su sad eksplozije krenule isti tren nakon oglašavanja uzbune. Eto, sad je u tijeku napad hipersoničnim balističkim projektilima. Opet nešto novo. Kad je završila uzbuna, vraćamo se iz skloništa u učionicu i nastavljamo dalje s našom edukacijom kao da se ranije ništa nije dogodilo.
Neka sila bude s tobom
Kažu domaćini – ovo je njihova stvarnost. Moraju stalno biti spremni na fleksibilnost i mijenjanje planova u hodu jer nikad se ne zna kako će dan izgledati. Nastava se prekine uzbunom pa se kasnije nastavlja.
Usput komentiraju kako im je urnebesna moja aplikacija za uzbune na engleskom jeziku. Kad se oglasi uzbuna, onda moja aplikacija muškim glasom na engleskom jeziku kaže: “Pozor! Zračna uzbuna. Odmah otiđi u najbliže sklonište. Nemoj biti nemaran. Tvoja pretjerana samouvjerenost tvoja je slabost.”
Kad uzbuna završi, onda se oglasi opet frajer: “Uzbuna je gotova. Neka sila bude s tobom.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Vrlo prikladno, jer taj glas pripada Marku Hamillu, koji je glumio Lukea Skywalkera u Ratovima zvijezda.
Dok nam pokazuju kampus, kolege kažu kako je rat donio puno promjena u djelovanje sveučilišta. Mnogi su zaposlenici otišli iz Ukrajine pa ovi koji su ostali trebaju raditi više. Dio novih zaposlenika došao je iz istočnih, okupiranih područja Ukrajine. Mnogi liječnici koji rade na medicinskom sveučilištu puno su manje dostupni za nastavu jer puno više vremena provode u bolnicama.
Nakon edukacije vraćamo se u hotel. Vozi nas kolega anesteziolog. Pitam ga što bi sad napravio da se oglasi zračna uzbuna dok se vozimo. Zanima me bi li parkirao auto na neko najbliže mjesto i mi bismo trčali u podzemnu željeznicu. On se smije.
“Ma kakvi. Pa to se događa svako malo, uzbuna dok vozim. Samo nastavim voziti. Uzbune me uopće ne diraju i ne idem u skloništa. Pa čovjek bi poludio da se na to obazire.”
Dvije minute prije hotela čujemo novu zračnu uzbunu. Ovaj put nas gađa 3M22 Cirkon, nadzvučni projektil. U skloništu je moja Kanađanka. S njom je istraživačka novinarka, radi za nevladinu organizaciju koja se, između ostalog, bavi problematikom otete djece. Procjenjuje se da je od početka rata u Ukrajini u Rusiju prisilno odvedeno više od dvadeset tisuća djece. Predlažemo joj da napišemo znanstveni članak o tome, a za to nam trebaju podaci.
Završava uzbuna. Idem na spavanje u 21 sat. Možda uspijem nešto i odspavati prije nego što krenu noćne uzbune. Plan propada. Nisam ni stigla doći do kreveta, a oglašava se nova zračna uzbuna. Vraćaj se u sklonište. Dolje je Kanađanka. Brbljamo. Zaboravila sam provjeriti kakva vojna čudesa sad padaju na nas. Uzbuna završava. Kanađanka je zgrožena idejom da bih ja mogla otići sad spavati. Ma taman posla, idemo mi nazad u restoran. Dolazi njen muž, dolazi Damir. Svi drugi gosti odlaze. Diskretno odlazi i osoblje. Nitko nam ništa ne govori, nitko ne predlaže da bismo i mi trebali otići. Ostajemo sami u restoranu. Kanađanin komentira s čuđenjem da se u Kanadi to nikad ne bi dogodilo, da osoblje ode i ostavi te da sjediš u restoranu. Ukrajinci su jako gostoljubivi.
Kanađanka nam pokazuje snimku s filmskog festivala u SAD-u, gdje postavlja pitanje glumcu Michaelu J. Foxu o stanju u Ukrajini. Fox joj odgovara, između ostaloga: “Ukrajincima ne treba sažaljenje. Sažaljenje je oblik zlostavljanja. Nemoj me žaliti, učini nešto.”
Previše sati kasnije netko se sjeti da bismo ipak možda mogli otići na spavanje.
Vlakovi uredno voze dok su oglašene zračne uzbune
Iz Kijeva odlazimo u Vinicu, grad udaljen 200 km. Vožnja vlakom nije upitna jer vlakovi u Ukrajini idu po voznom redu i kad su oglašene zračne uzbune. U Vinici nas čeka kolega, vozi nas na sveučilište. Ispričava se što ne može s nama kasnije na večeru kako je planirao. Došli su novi ranjenici, previše ih je, a on je anesteziolog i mora pomoći kolegama.
Naše prezentacije i edukacija za profesore i doktorande dobro prolaze. Razgovaram kasnije s liječnicima ponaosob. Mnogi imaju članove obitelji koji su na fronti, pa se malo vrate kući, imaju PTSP, i onda opet nazad na frontu. Rade u bolnici više nego prije, pacijenata je neusporedivo više nego prije rata. Pacijenti s fronte raspoređuju se po bolnicama u Ukrajini, ovisno o kapacitetima i specijalnostima pojedinih bolnica.
Vraćamo se u hotel. Možda se ovdje naspavamo, ovo je ipak puno manji grad od Kijeva. Pa tko bi se sad gnjavio raketirati ovo mjestašce. Teorija mi propada već u 21:55, kad kreće zavijanje aplikacije za uzbune.
Opet samo MIGovi
Osmi dan domaćini nas vode u muzej slavnog kirurga Nikolaja Ivanoviča Pirogova. Čim su došli po nas, oglasi se nova zračna uzbuna. Damir i ja želimo ići u sklonište, ali oni odmahuju glavom. Nema potrebe, kažu, u zraku je samo MIG.
Muzej se nalazi na ogromnom imanju, gdje je Pirogov zadnjih 20 godina života stanovao s obitelji. Tura traje dva sata. Zračna uzbuna traje dulje od ture. Jedino što mi kvari tu turu je promišljanje što točno MIG-ovi rade u zraku iznad nas.
Pirogov je na svom posjedu uzgajao ljekovito bilje pa je radio čajeve i lijekove za pacijente. Muzej i sada radi čajeve, izloženi su na policama. Ljubazni vodiči nude nam da izaberemo s police bilo koji čaj koji želimo; to će biti poklon muzeja za nas. Pitam od kojeg ću živjeti vječno. Smiju se. Daju mi čaj od kamilice.
Odlazimo na drugu lokaciju, gdje je Pirogov pokopan. Supruga ga je očito jako voljela. Kupila je za njegov grob ogromnu parcelu na kojoj je sagradila crkvu. Balzamirani Pirogov leži ispod crkve, u podzemnoj kripti. Baš praktično; kad se oglasi zračna uzbuna, Pirogov ne mora trčati u sklonište.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Navečer se sastajemo s kirurgom. Nije stigao ni progovoriti, a oglasi se nova zračna uzbuna. Kirurg odmahne rukom jer je u zraku – samo MIG. Šetamo po gradu, ulica puna ljudi, restorani puni ljudi. Jedino iz trgovačkih centara izlaze ljudi. Male trgovine smiju raditi za vrijeme zračnih uzbuna, a trgovački centri moraju se isprazniti.
Dok uzbuna još traje, odlazimo u najveću katoličku crkvu u Vinici. U 18:30 je misa. Crkva je puna ljudi.
Eksplozivna zadnja noć
U 22:39 ulazimo u vlak za Poljsku. Vraćamo se. Tužan je to vlak, prepun žena i djece, bez muževa i očeva. Besana je to vožnja. Do poljske granice trebamo proći kroz četiri ukrajinske pokrajine. U 23:53 krenu svima u vlaku zavijati aplikacije za zračnu uzbunu za Vinicku regiju. U 00:30 zračna uzbuna u Hmeljnickoj pokrajini. U 1:24 uzbuna u Ternopilskoj pokrajini. I na koncu, u 2:12 ni Lavov više mirno ne spava – oglašava se uzbuna u Lvivskoj pokrajini. Deset Tupoljeva Tu-95 je u zraku nad Ukrajinom. Nad brojnim ukrajinskim pokrajinama aplikacija za uzbune pokazuje znakove eksplozija, uključujući i one kroz koje prolazimo. Naš vlak mirno klizi po tračnicama kroz noć.
U 4:22 napokon prelazimo granicu i ulazimo u Poljsku. Nisam uopće brojala sekunde do tog trenutka. Vlak pristaje u Przemysil koji mi se sad čini kao najljepši grad na svijetu. Kad smo prošli kontrolu putovnica, usmjeravaju nas na skenere za prtljagu. Dolazimo na kolodvor. Čekamo vlak za Krakov. Sve je odjednom savršeno dobro.
“Bi li ti, Damire, opet nakon svega otišao u Ukrajinu, dok traje ovaj rat?”
“Bih.”
“Mene nećeš drugi put pozvati da idem s tobom, je li tako?”
“Tko bi drugi pristao ići?”
