Bijeg od suočavanja sa datostima i faktima prošlosti, izbjegavanje iskrenog pogledavanja u oči pred onim što su nam devedesete godine 20. vijeka ostavile kao kolektivna naslijeđa danas, kada se stvari u regionu, pritisnute globalnim trendovima, iznova radikalizuju, vraća nam se kao bumerang, koji nas udara direktno u lice i onemogućava nam da u bilo kom smislu krenemo naprijed očišćeni od zakotvljenih nacionalističkih narativa. Potreba da se sada još jednom aktueliziraju svi oni tereti o koje se spotičemo, iz kojih nismo ništa naučili, predstavlja najdirektniji naš poraz pred stvarnošću.
Jednu duboku zarobljenost u bezdanu etnonacionalnih gloženja pred kojima nismo u stanju naći bilo kakvo razumno rješenje, već ih iz godine u godinu, sa sve snažnijim intenzitetom refrenično vraćamo na tumačenja i jalove rasprave, kako bi se ono što je počinjeno u ratu još jednom koristilo u dnevnopolitičke svrhe.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Odsustvo svakog vida otvorenog, nemanipulativnog razgovora o karakterima i događajima tokom našeg rata, koji je morao biti imperativ ukoliko se zaista mislilo da ova zemlja postoji u okvirima normalnog i neopterećenog egzistiranja, iznova nas drži sapete i vuče na samo dno. Pitanje zločina, etničkih čišćenja, genocida, onoga što smo propustili da u vezi sa njima kažemo jedni drugima, bez zadrške, bez mimikrija i obmane, pretežak je kamen oko vrata ove zemlje, pritisnute u nesuočavanje, u reviziju istorije koja nas drži kao taoce.
Čim se u političkoj areni dođe do zastoja, do neželje vlasti da se bavi onim stvarnim problemima, onim krucijalnim temama opstanka ove zajednice, iznova se na scenu vraćaju one teme sa kojima smo propustili da se sudarimo, ma koliko one bile bolne i traumatične. Ono što, međutim, jeste najužasnije u svemu tome odnosi se na višegodišnje izbjegavanje da o tom našem naslijeđu govorimo onako kako bi trebalo, sa željom da se do stvarnog pomirenja i mira dođe, a ne kako bi se na osnovama strahota iz rata gradile nove politikantske pozicije i kalkulisalo zarad postizanja efekta predizbornih dimnih bombi. Pitanje Srebrenice, kao i svih drugih stratišta ove zemlje, u tri decenije od kraja rata nijednom se nije postavilo na način kako bi to zaista trebalo, sa ciljem da se zločin tih razmjera u budućnosti onemogući u svakom smislu. Da se generacije koje dolaze na ljudskim osnovama pouče u kojoj mjeri, kad se razum pomuti, čovjek čovjeku može postati najkrvoločniji vuk. Kako bi živjele normalno, bez kućnih narativa koji pothranjuju nove zločine i otvaraju mogućnosti da nam se istorija iznova, ciklično, ponavlja u svom najgnusnijem smislu. Sve što se ovdje u tom minulom vremenu radilo, odnosilo se prije svega na ponovna raskopavanja bolnih rana, bez nužnog procesa denacifikacije, označavanja onoga što zaista jesu presuđene činjenice kao humanistički obavezujućih načina gledanja na ono što je iza nas. Otuda je moguće da su osuđeni ratni zločinci u ovom društvu tretirani kao heroji, a ljudi koji otvorena srca žele ukazati na pogubnost slavljenja zločina koje je neko u naše ime počinio targetirani kao izdajnici. Sve to zajedno stvara atmosferu mučnog i bolesnog društva, koje izdiše pod pritiskom odbijanja da sagleda sebe u svemu što jeste, sa svim lošim i dobrim stvarima. Jer koliko god bježali od prošlosti, ona će se za nama vući kao teret sve do one tačke dok je širom otvorenih očiju ne sagledamo onakvom kakva zaista jeste bila.
Sa druge strane, mantre o kolektivnoj odgovornosti, o obilježavanju cijelih naroda kao zločinačkih, samo su jedan od konfabulirajućih manevara zamračivanja i sprečavanja da život jednom konačno na pravi način pobijedi sveprisutnu kulturu smrti koja se nadvila nad ovu zajednicu. Negiranje da su pojedinci učestvovali u najtežim zločinima, da su postojali i postoje oni koji to ne žele bez zadrške pojmiti, krijući se iza kolektiva, zapravo je najveći kukavičluk, kojim se zasjenjuje i onemogućava svako svjetlo koje bi jednog dana možda moglo doći. Dakle, nema onog stvarnog života bez suočenja, bez odbijanja da se učestvuje u obmanama i laži zarad kratkoročnih prosperiteta stvarnih grobara zemlje i naroda.
