Godinu prije nego što će poraziti Igora Radojičića na lokalnim izborima, Draško Stanivuković je ušao u krv sa Miloradom Dodikom. Bila je to jedna od beskonačno dugih posebnih sjednica Narodne skupštine Republike Srpske na kojoj je Dodik odgovarao svima koji bi reklamirali povredu poslovnika, ispravku krivog navoda ili repliku. U jednom od tih odgovora Dodik se obrušio i na mladog poslanika PDP-a koji će godinu kasnije na lokalnim izborima poraziti njegovog samouvjerenog ata Igora Radojičića.
I u svom tom drvlju i kamenju koje je Dodik survao na Stanivukovića, našao se i jedan grumen političkog zlata koji je predsjedniku svega i svačega slučajno ispao. Uvjeren sam da mu ni na kraj pameti nije bilo da džabe savjetuje onoga koji ga je tih dana i mjeseci žestoko napadao, ali se situacija otela kontroli. Elem, Dodik je tada poručio Stanivukoviću da mora biti dobar sa Srbijom, Rusijom i Crkvom ukoliko želi da osvoji vlast. Ukoliko ne udari ta tri potporna stuba, kuća će da se sruši bez obzira na kvalitet temelja, zidova i poprečnih greda.
Čitajte kolumne Gorana Dakića:
Dodiku se taj savjet možda oteo slučajno, možda se ujeo za jezik čim je shvatio šta je rekao, ali je ono što mu je nehotice izletjelo vrhunski tačno. Upravo su Srbija, Rusija i Crkva tri ugla njegovog političkog trougla. Nije, naravno, bitno da li je Dodik zaista u dobrim ili odličnim odnosima s tim uglovima, bitno je samo da oni koji za njega glasaju vjeruju da Putin ujutro prije pogleda prema Banjoj Luci nego ka Kijevu, da Vučić sanja veliku rokadu u kojoj će kad-tad Republika Srpska zamijeniti Kosovo i da je patrijarh Porfirije polaznik o svakom Đurđevdanu u Bakincima.
Mladi poslanik je u svom prvom poslaničkom mandatu govorio o svemu i svačemu, ali o Srbiji, Rusiji i Crkvi nikada i nikako. Donosio je spisak poslova koje je sa javnim preduzećima sklopio Prointer, optuživao je većinu SNSD-ovih direktora za nepotizam i kriminal, zalijetao se čak i na ratobornog ministra unutrašnjih poslova Dragana Lukača, mahao je pred izgubljenim Viškovićevim ministrima NATO-zastavicama, pominjao je “batu i seku” i njihove sve unosnije poslove… Nije bilo topa iz kojeg Stanivuković tada nije ispalio bar jednu granatu u Dodikovo pogolemo dvorište.
Ali, vlast je čudo i sve oko vlasti je čudo. Biljka mesožderka je u međuvremenu avanzovala u nježni tulipan. Medvjed koji je rovario po Dodikovom pčelinjaku ušao je u pećinu da se dobro naspava. Ako je prije pobjede na lokalnim izborima sadio porodična stabla, nakon pobjede je posađeno počupao, a u prazne rupe postavio ćirilična slova. Stanivuković danas ne radi ništa od onoga što je radio prije tri ili četiri godine. Osim što iz dana u dan vodi predizbornu kampanju. Sve ostalo je njegova ružna prošlost.
Ne znam kada se to desilo, ali se mladi gradonačelnik Banje Luke sjetio onoga što je Dodiku prije četiri godine nenamjerno ispalo za govornicom parlamenta Srpske. Stanivuković više ne kritikuje nepotističku i korupcionašku politiku SNSD-a, ali zato Ključ Grada daje novom premijeru Srbije Milošu Vučeviću i njegovom ministru unutrašnjih poslova Ivici Dačiću. Potpredsjednik PDP-a više ne priča o milionima maraka koje Prointer dobija na svakom drugom tenderu, ali zato je u prvom redu onih koji žure da poljube ruke patrijarhu ili episkopu.
Prva od dva Dodikova stuba Stanivuković je udario. Njegove veze sa Srbijom nisu snažne kao Dodikove, ali nisu ni beznačajne. Pogotovo je značajno njegovo insistiranje na bliskosti sa Milošem Vučevićem koji slovi za jednog od najlojalnijih Vučićevih ljudi. Stanivuković polako ali sigurno gradi imidž velikog Srbina, baš kao što je to u proteklih dvadeset godina radio Dodik. Poneka fotografija sa patrijarhom Porfirijem – poput one u Prokuplju na obilježavanju godišnjice NATO-bombardovanja Srbije – u tome će mu pomoći taman koliko Dodiku pomaže fotkanje sa Putinom. Do Rusa Stanivuković još nije došao, ali nema nikakve sumnje da će taj potok pregaziti čim mu se ukaže nova prilika. Ako nismo mogli da pratimo kako je stasavao jedan, možemo da gledamo kako stasava drugi politički predator. Čini se da taj drugi uči brže nego onaj prvi. Kukala nam majka.
