Dok Francuska iščekuje Ljetne olimpijske igre i privodi kraju organizacijski dio pompeznog događaja koji će od 26. lipnja pa sve do 11. kolovoza uveseljavati svjetsku publiku, njezin dislocirani prekomorski teritorij – Nova Kaledonija, smještena tamo daleko na Pacifiku, stvara centralnoj vlasti u Parizu nemale probleme. Geografska udaljenost između nekadašnje kolonije, koja od Pariza, tog simbola centralne vlasti, iznosi velikih, skoro 17.000 km, najednom se smanjila, a nasilni prosvjedi koji su nedavno započeli na tom egzotičnom otoku utječu i na francusku politiku koja, umjesto da uživa u très chic Olimpijadi koja slijedi, sada mora vratiti mir na tom pobunjenom otočju, poslati žandarmeriju i ostale snage reda, ali i upravljati medijskom slikom tih događaja, plašeći se kako će neprijatelji, poput Rusije, iskoristiti prosvjede za dezinformaciju i podrivanja samih temelja Republike.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Nova Kaledonija kao i sve kolonije ima vlastitu priču: otkrio ju je James Cook godine 1774, vrlo brzo će postati zanimljiva za kolonijalnu silu poput Francuske, koja ju je 1853. prisvojila, planirala je, isprva, to egzotično mjesto iskoristiti kao kažnjeničku koloniju, a istovremeno i iskoristiti jeftinu radnu snagu domicilnog, lokalnog stanovništva. Francuzi će svoju kolonijalnu upravu i normirati posebnim zakonikom o domorodačkom stanovništvu (Code de l’indigénat) koji se počeo primjenjivati prvo u Alžiru, a zatim i ostalim kolonijama, Novoj Kaledoniji također, a promovirao je poseban administrativni režim statusa domorodaca – svojevrsni aparthejd, praćen brojnim sankcijama, kaznama i nasiljem koji su služili kao potvrda vlastitog kolonijalnog autoriteta. Dok se centrala u Parizu dičila tekovinama Francuske revolucije – slobodom, bratstvom i jedinstvom, te naprednom pravnom svijesti, u kolonijama je važio posve drugačiji režim: kolonijalni upravitelji su postali poznati po pravnoj arbitrarnosti, nesigurnosti i okrutnosti: slobodu su zamijenili kontrolom i nasiljem, deklarirano bratstvo je zamijenjeno segregacijom, a jedinstvo je ostalo u sferi misaone imenice. Ovaj opskurni zakonik koji je regulirao živote domorodačkog stanovništva ukidan je kroz nekoliko faza, a tek je 1947. godine prestao važiti.
Domorodački narod Kanak – i danas većinski narod na otoku s više od 45%, a slijede ga bijelci francuskog porijekla s oko 35% – za vrijeme kolonijalne uprave smještan je u rezervate, oduzimani su mu posjedi, prava i tu povijesnu nepravdu Francuska nikada nije, a vjerojatno nije ni mogla ispraviti. Na tragu dekolonizacija nakon Drugog svjetskog rata, status Nove Kaledonije se mijenjao tako da je isprva tretirana kao prekomorski posjed, a danas je status tog otočja poprilično neobičan i smatra se da se nalazi u svojevrsnom limbu između nezavisne države i francuskog prekomorskog kolektiviteta. Već se osamdesetih godina domorodačko stanovništvo okupljeno u stranku koja je već u nazivu kombinirala etnicitet (Kanak) i društveno oslobođenje (Socijalistički narodnooslobodilački front) počelo boriti za nezavisnost. Prvo su jednostrano proglasili nezavisnost otoka, pa su blokirali izbore koje je raspisala centralna vlast, a to je izazvalo sukobe gotovo izjednačene s građanskim ratom – vidimo da su secesionističke radnje svugdje u svijetu vrlo standardizirane – a na kraju su se pomirili sa službenim Parizom, te su se sporazumima iz Matignona (1988) i Noumée (1998) konfliktni odnosi vratili u institucionalne okvire, dakle primirili. Sve donedavno, kada je jedna intervencija službenog Pariza potakla spiralu nasilja.
Nova Kaledonija se ne želi odcijepiti od Francuske, a čak tri referenduma (2018, 2020. i 2021) su potvrdila takve stavove građana, ali je kao nerješivi problem ostala sama podjela moći unutar tog egzotičnog i resursima bogatog teritorija. Onaj tko upravlja otokom, upravljat će bogatim nalazištima nikla – oko 40% svjetske zalihe nikla se nalazi upravo tamo, a i geostrateški položaj na Pacifiku važan je strateški i politički resurs. Francuska se koristila populacijskim inženjeringom te je još od šezdesetih godina prošlog stoljeća sistematski naseljavala Francuze kako bi smanjili utjecaj domorodačkog stanovništva, Kanaka. I onda su to odlučili dodatno zaštititi izbornim zakonom: Francuski parlament je usvojio izmjenu Ustava Nove Kaledonije te Francuzima koji su u posljednjih deset godina ostvarivali prebivalište na tom otoku dao biračko pravo, a time i veću mogućnost političkog utjecaja. Uslijedio je protest domorodačkog stanovništva, urbano nasilje, blokade prometnica, a Pariz je obećao odgovor u vidu žandarmerije koja će biti poslana na taj otok kako bi osigurala ustavni poredak, mir, prosperitet i sigurnost – klasična politička frazeologija. Ministar Attal je pozvao na dijalog i komunikaciju, a predsjednik Macron zahtijeva prekid i osudu nasilja i sastanak s njim, têtê-à-tête – licem u lice, u Parizu. Druga strana zahtijeva da se sporni zakon povuče iz procedure, a u iščekivanju dogovora i deeskalacije sukobi se nastavljaju.
Nepravde iz kolonijalne prošlosti se periodično bude i generiraju spiralu nasilja, često političkog, a ponekad i direktnog, kako je sad i slučaj na egzotičnoj Novoj Kaledoniji. No, uzroci nasilja nikada nisu samo bolni događaji iz prošlosti već su vezani za sadašnju podjelu moći i buduću kontrolu resursa. Dok Pariz željno iščekuje Olimpijadu, simbol francuske moći i njezina olimpijskog duha, prosvjednici s Pacifika, buntovni kakvi jesu, poželjeli su veću političku moć i kontrolu nad resursima, a onda su, umjesto olimpijske baklje – koja je trebala krenuti s Pacifika, ali im je nakon prosvjeda oduzeta – dobili, na poklon, žandarmeriju.
