Količina nacionalističkog kiča koji je preplavio javni prostor i izlio se u glave mnogih ljudi posljednjih mjeseci svjedoči jednu duboku poremećenost i beznađe u kojem živimo. Sve ono što su možda i bili pozitivni pomaci u kakvom-takvom nastojanju da se u Bosni i Hercegovini u posljednje gotovo tri decenije uspostavi bar privid normalnosti, funkcionisanja i kooperativnosti u ovih šest mjeseci tekuće godine strovaljeno je u jednoj sumornoj akciji povratka na tvrdu retoriku etnonacionalnog kao najdominantnijeg narativa sa kojim mi ovdje i dalje računamo kao jedinim oružjem za održavanje statusa jada i čemera iz kojeg se ne može iskoračiti ni korak. I bez obzira na činjenicu da sve ono što smo čuli, što nam se servira i čime nas se truje, nema, bar još uvijek, nikakvu stvarnu manifestaciju u praksi, sve te priče o ratu ili mirnom razdruživanju, posljedice koje na mentalno stanje ostavlja to divljanje političkih i drugih aktera predstavlja jednu krajnje onespokojavajuću stvarnost.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Odsustvo nade, bilo kakve utopijske vizije da se može nešto promijeniti, da je egzistenciju moguće zasnivati na nekim drugačijim osnovama, onim koje jednom konačno prevazilaze manipulaciju ratnim traumama i trigerovanjima o eventualnim budućim sukobima, stvorilo je nepopravljiv utisak da ovdje vrijeme neprestano ide unazad. Drugim riječima, mi se ciklično, nekako pred svaki novi izborni proces, vraćamo na ubitačno iste tematske i idejne postavke, na ono dobro poznato trvenje između dvije krajnosti, od kojih je svaka ponaosob jednako morbidna i predstavlja apsolutni poraz svakog smisla. Neko bi mogao primijetiti da je to slika svijeta u kojem danas živimo, ali ukoliko se preciznije pogleda, vidjeće se da naš slučaj u svim svojim manifestacijama donosi jednu posebno uznemirujuću kategoriju obesmišljenosti svega postojećeg. Suštinski, sve oko nas je bezdan bunara iznad kojeg blješte i zasljepljuju nas jeftini pirotehnički efekti partitokratskih kompradorskih patriota, a mi tonemo sve dublje i sve smo manje svjesni sebe i događaja oko nas.
Sad kada je glasanje oko Rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici prošlo, vidimo da sve one riječi izgovorene tim povodom, sva ona uznemiravanja koja smo pretrpjeli, sva ona obećanja i prijetnje jesu samo alat za homogenizaciju biračkog tijela po usko etničkim principima. Drugim riječima, ona je iskorištena kako bi se dugotrajno betoniralo i onemogućilo sagledavanje našeg kolektivnog poraza, naše nesposobnosti da iz prošlosti naučimo bilo šta, izvučemo bilo kakvu zeru samosvijesti. Činjenica da je pomenuta rezolucija usvojena ni u kojem pogledu nas nije pomjerila sa mrtve tačke, ona neće biti ni promišljena, ni razumljena kao trenutak nakon kojeg bismo morali izvući neke stvarne pouke, sagledati svoje mjesto u današnjem svijetu i na osnovu toga pokušati domisliti šta nam, van destrukcije koju kontinuirano provodimo, valja činiti kako bismo dali smisla našem bivanju sada i ovdje.
I više nego tragična jeste činjenica da će se na svim stranama ovaj događaj koristiti kako bi se još više, što potpunije, dovelo ovo društvo do paroksizma, do svog krajnjeg rastakanja. Pri tome ne mislim na pitanje nekog stvarnog raspada zemlje, to svakako nikad nije ovisilo o nama samima, već, prije svega, na jedno unutrašnje nepovjerenje i razjedinjenost koji vode u dugotrajno onemogućavanje da se ovdje zaista odvija život bez zazora, bez paralelnih kućnih narativa koji ostavljaju mogućnosti da se budućnosti koja dolazi uvijek i iznova oko vrata veže kamen nekih novih stradanja. Sve dosadašnje prilike da se ogledamo u nama samima, uprkos svim pritiscima koji dolaze izvana, svim tim interesnim i geopolitičkim previranjima, uludo su prokockane i odbačene, a morale su biti, u postratnom društvu kakvo naše jeste, prioritetne, da bi se moglo zaista govoriti o tome koja je svrha razloga što mi tu zaista jesmo, takvi kakvi jesmo. U tome je jalova svaka deklarativnost, svako bacanje prašine u oči, stvari mogu biti drugačije samo onda kada prestanemo zabijati glavu u pijesak i pristajati na kompromise sa sobom. Priznanje jeste teško, ali je nužno, tek kada priznamo sebi koliko smo, svako ponaosob, malo spremni iskreno uraditi za ovu zemlju, bez bilo kojeg oblika isključivosti, možda i možemo uspostaviti neki temelj da nam jednom bude bolje i normalnije. Sve dok joj pristupamo sa figom u džepu, ova zemlja biće samo forma lišena svakog sadržaja.
