Okolnosti koje su se nametnule nakon nedavno održanog svesrpskog sabora, koji u svojim suštinskim linijama predstavlja jedan retrogradni nacionalni pokušaj reaktiviranja politika devedesetih, vraćaju nas iznova na početne tačke i vlažne snove nacionalista o mogućnostima novih sukoba, teritorijalnih prekrajanja i prisajedinjavanja teritorija koje su krajem prošlog stoljeća stvorile okolnosti krvavog rata. Pitanje Bosne i Hercegovine, njenog opstanka i održavanja stara je priča, odnosno nastojanja da se ono što ova zemlja jeste rastoči po svaku cijenu kako bi se zadovoljili interesi okolnih zemalja, a unutar nje potaklo sukobljavanje naroda, dugogodišnja su upinjanja kojima se pokazuje da se nikada nije u pravom smislu riječi odustalo od želje da se ono što nije postignuto ratom, sada postigne drugom vrstom razgradnje. Svesrpski sabor kao odgovor na Rezoluciju Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici osmišljen je kao projekat nacionalne homogenizacije u cilju novog okupljanja svih Srba pod jednu šljivu i kao takav predstavlja produžetak onog davnašnjeg memorandumskog izjašnjavanja svesrba pod kojim je započela kanonada ognja, krvi i čelika devedesetih.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Bez obzira na činjenicu da Rezolucija nije donijela ništa radikalno drugačije, te da sama po sebi ne predstavlja bilo kakvu vrstu prijetnje, ona je u ovim okolnostima iskorištena kako bi se još jednom, pod krinkom zaštite naroda i njegovog približavanja, nastojalo udariti na suštinu državnosti BiH, te njene narode dovesti do dugotrajnog neprijateljstva koje bi na kraju rezultiralo njihovim potpunim i nepovratnim udaljavanjem. Paranoje o genocidnosti srpskog naroda koje su ovom prilikom projicirane predstavljaju jednu od najgrubljih propagandnih akcija, iza koje se krije prije svega odsustvo svake želje da se prihvate odgovornosti za činjenja iz prošlosti, da se jednom suoči sa onim što su bile greške devedesetih, te sa tim saznanjem krene naprijed u pomirenje i život koji nije opterećen greškama iz proteklih ratova. Opšta revizija svih zastranjenja srpskog naroda u dvadesetom vijeku ni na koji način neće doprinijeti samorazumijevanju tog naroda, autoviktimološkim diskursom, njegovim ponovnim uzdizanjem na pijedestal vrijednosti, raskopavanjem istorijskih rana, poništava se sav onaj pozitivni potencijal koji je ovaj narod proizveo u svom postojanju.
Ono što je posebno tragično u svemu ovome jeste činjenica da svi jednako nasjedaju na tu vrstu priče, da zapravo u BiH ne postoji gotovo nijedna politička i društvena snaga koja želi sagledati širu perspektivu događanja, na Dodikove i Vučićeve neogazimestanske pokliče odgovara se jednako iz nacionalističkih perspektiva. Umjesto osmišljavanja strategije koja će omogućiti izbjegavanje svake vrste sukobljavanja i pronalaziti način da se pred svijetom pokaže da postoji drugačija vizija za opstojnost ove zemlje, ovdje se jednako igra na istu tu loptu. Istina, još se ne saboruje, ali se na svim drugim nivoima nastoji pokazati jedna vrsta retrogradnog insistiranja na retorici devedesetih, bez onoga istinski drugačijeg pogleda na budućnost i na ono što jeste pitanje posebnosti Bosne i Hercegovine, uz sve njene kontradikcije i različitosti. Odgovarati na jedan nacionalizam drugim, bez vizije o koegzistenciji, suštinski jeste izraz velike krize ideje da ova zemlja može biti ono čime se kroz svoju povijest ponosi i zbog čega jeste posebna i jedinstvena.
Ipak, trebalo bi biti mnogo naivan pa ne primijetiti da se iza svih navedenih reakcija, nacionalističke histerije i konfabulacija krije suštinski pitanje resursa i ekonomije. Jedino zbog čega se zapravo dolazi u sukobe, u kojima nacionalistički diskurs preovladava, jeste pitanje interesa i pitanje resursa. Otuda, kada se predsjednik prekodrinske zemlje toliko srčano bavi pitanjem zajedničke imovine, on vjeruje jedino da će uz pomoć svog kompanjona iz Laktaša dobiti mogućnost ekonomskog koloniziranja onih resursa koji ovdje još postoje. O tome je u svojoj knjizi “Jugoslavija zemlja snova”, iz istorijske perspektive, iznimno dojmljivo pisao Božidar Jezernik, pokazujući da su se srpsko-hrvatska koplja nekako uvijek lomila preko pitanja Bosne i Hercegovine. Ono što ipak nas najviše koči jeste ta spoznaja da nikad nismo našli razloga da budemo samodovoljni, okrenuti sebi i otporni na bilo koju vrstu uticaja sa strane, jer samo kad unutar ove zemlje ima želje da se bude jedinstven, ima i smisla njeno postojanje. Svaka isključivost samo pothranjuje želju da se dovede do njenog kraja.
