Vjeruje li Bruxelles u evropske vrijednosti? Jesu li tamošnji činovnici svjesno gluhi, slijepi i nijemi ili je u pitanju nešto četvrto? Do kada će veliki s Ajfelovog tornja gledati na region koji se možda s tih visina doima sitan i bezvrijedan, no kako god daleki i nedragi bili ipak smo (i) mi Evropa? Zar ni haške presude nisu bili dovoljne da se Evropska unija suoči sa svojom ne tako davnom prošlošću u kojoj je nedopustivo dugo bila indolentna spram ratne pošasti u režiji Slobodana Miloševića? Ima još, no svako malo nam se odgovori sami nametnu i budu s priličnim okusom gorčine koji nimalo ne umanjuju moji briselski prijatelji redovito spremni da mi sukus evropske politike sažmu u imperativ: Ne talasaj!
Ja, obično, uzvratim: Mirna Bosna nije samo poslovica, već i lekcija iz devedesetih. Kome pričam? Bruxellesu je važnija mirna Srbija, pa makar ona bila i ova Vučićeva, koji pola dana gleda na zapad, drugu polovicu daje sebi oduška u takmičenju s Miloradom Dodikom ko će biti veći Slobo, mali noćni razgovori privilegija su Rusije. Rezultat te i takve briselske politike je nesumnjivo ustupak koji se sprema već za narednu sjednicu Vijeća za implementaciju mira – famozni PIC – koja treba da se održi sredinom sedmice u Sarajevu. Medijski izvještaji su nedvosmisleni: EU je odlučila čuvati donji dio Dodikovih leđa, pleća mu ionako drži Vladimir Putin. Krucijalni zahtjev predsjednika Republike Srpske bi bio isporučen na pladnju saglasnošću da se Christianu Schmidtu, visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini, (opet) zamrznu bonske ovlasti. Najjače je objašnjenje: razne angeline, pokoji marko, vječni lajčaci i ostali neimenovani prijatelji kojima se Dodik busa u junačka prsa posve su sigurni da se s Dodikom sve može dogovoriti. Tako su, objašnjavaju, i doveli BiH do zelenog svjetla za pregovore sa EU, ali onda je taj pedantni i sitničavi Nijemac odlučio da insistira na izbornom integritetu i destabilizirao Balkan! Nedopustivo. Odveć (pre)kratka briselska pamet nema ni potrebu da posegne u godine Dodikovih prijetnji raspadom, secesijom, mirnim razlazom, ponude za otkup zemlje, njima je dovoljna njegova riječ da neće biti rata, a eto i Vučić se svečano zakleo na radikalsku bibliju da nije Putinov vazal. To što se Dodik kune da jeste, koga briga!
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
Scenarij naprosto vrijeđa inteligenciju. Zagovarači zaleđivanja bonskih ovlasti se ne osvrću na objektivne prijetnje miru u cijelom regionu. Nisu čitali javni izvještaj Ureda direktora Nacionalne obavještajne službe (ODNI) SAD-a. CIA jeste glavna američka vanjska obavještajna služba, ali ODNI se služi podacima i procjenama i CIA i ostalih obavještajnih službi, i izvijestio je u martu o procjenama povećanog rizika od sukoba na Zapadnom Balkanu, s posebnim akcentom na nestabilnost Kosova i BiH. Ili možda jesu, pa su zadovoljni što prognoza govori o lokaliziranom međuetničkom nasilju tokom 2024. koji se neće proširiti na cijelu regiju? Poglavlje namijenjeno nama naslovljeno je sa “Sukobi i nestabilnost”, a upozorava kako bi nacionalistički lideri mogli pogoršati napetosti, dok će “vanjski akteri iskoristiti etničke razlike kako bi povećali ili zaštitili svoj regionalni utjecaj ili osujetili širu integraciju Balkana u EU ili euroatlantske institucije”. ODNI imenuje i nacionalističkog lidera: “Vođa bosanskih Srba Milorad Dodik poduzima provokativne korake kako bi neutralizirao nadzor međunarodne zajednice u BiH i osigurao de facto otcjepljenje za Republiku Srpsku.” Onaj vanjski akter ima sam svoje poglavlje i eno ga u trećoj godini agresije na Ukrajinu. I s njim se Evropa igrala mačke i miša, a on zauzvrat Angelu Merkel, u vrijeme kada je bila liderica demokratske EU, dočekivao u društvu onog za koga je znao da ga se boji, jednog od svojih pasa (iz životinjskog svijeta). Šta je poslije bilo, još uvijek svjedočimo gledajući uživo razaranja, smrt i užase u Ukrajini, koju je s vrha svjetske ljestvice strahota u režiji Rusije uspio potisnuti samo Izrael, svojom odmazdom nad Palestincima.
Kome, onda, uopće objašnjavati da je Ured OHR-a jedino utočište sigurne BiH na domaćem terenu? Baš zato se lider SNSD-a prvo obračunavao s Valentinom Inzkom, a sad to čini sa Schmidtom, dok onako usput juriša na sve državne institucije od Ustavnog suda BiH do Uprave za indirektno oporezivanje. Novinari odavno upozoravaju da je državni budžet u raljama nezasitog Dodika, ali dobro obaviješteni izvori kažu da briselski uznici i zato imaju rješenje koje glasi – nije važno kako će se podijeliti novac od akciza, kad bude po Dodikovom on će pustiti budžet, a onda stiže i novac iz Plana rasta za Zapadni Balkan?! Ne znam kako (još) šef Misije EU u našoj zemlji Johann Sattler zamišlja rast, meni ovaj plan izgleda kao polaganje za Dodikovu tricu. No, Sattler ionako svoje ambasadorovanje nastavlja izvan BiH, pa mu ova asistencija dobro dođe za CV. Nama, koji ostajemo ovdje, na milost i nemilost svesrpskih i ostalih saborovanja, putešestvija do Moskve i Sankt Petersburga, nije do košarke, nagledali smo se mi nesportskih igara oko BiH da nam nije problem zaviriti u budućnost. Uostalom, imamo i makedonski primjer u kojem se EU jednako ponijela.
Ko se još sjeća Zorana Zaeva, lidera socijaldemokrata koji je – vjerujući Bruxellesu i obećanjima o EU putu – za manje od godinu premijerskog mandata pokrenuo zemlju, krenuo u obračun s korupcijom i izborio se za Prespanski sporazum, kao posljednji uvjet za ubrzane integracije. Makedonija je i ime promijenila i na krajnjem jugu Balkana postala Sjeverna, a onda je došao Macron i kazao – puj pike, ništa više ne važi! Posljednji izbori u Sjevernoj Makedoniji zorno svjedoče da je Aleksandar Veliki aktuelniji i od reformi i od napretka, a Zaev, koga su francusko-njemački predvodnici demokratske Evrope propustili tada promovirati u lidera Zapadnog Balkana, povukao se da traži odgovor zašto je Vučić u berlinskom kabinetu kancelarke Merkel bio draži gost od njega. Da Njemačka nije shvatila s kim ima posla vidjelo se i iz tamošnjeg vjerovanja da će srbijanski predsjednik podržati – i to kao kosponzor – Rezoluciju o Srebrenici. Njegova kampanja protiv Rezolucije, koja je kulminirala sarma-performansom u Generalnoj skupštini UN-a, i sve one gnusne uvrede žrtava, njegovo istrajno poricanje i negiranje genocida, ne zaslužuju nagradu, a evo – doima se da je ostalo još samo mašnu svezati.
Upravni odbor Vijeća za provedbu mira je šarolika družina. Tu su ambasadori Kanade, Francuske, Njemačke, Italije, Japana, Rusije, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a, Evropske unije, Evropske komisije i Organizacije islamske konferencije, koju predstavlja Turska. Zato su se briselske diplomate toliko i zadale u pripreme, ideja je da Evropa govori jednim glasom – sad za sad, Nizozemska im remeti koncept – jer su nakon Dodikovog dvostrukog osvajanja američke crne liste, a i onog izvještaja ODNI-ja na koji se ne obaziru, skontali da će SAD biti protiv. Uz mirnu BiH su još Velika Britanija, Kanada, Japan i Turska. Uz Sattlera kao briselskog izvođača radova zdušno je Italija, a nakon dugo vremena mogu se pohvaliti i ruskom podrškom. Toliko o onim evropskim vrijednostima. I da se razumijemo: i ja bih digla obje ruke za briselsku akciju da je – recimo – BiH uporedo gurana euroatlantskim tračnicama i da je dakle ambasador Sattler uvjerio Dodika da zemlja bude članica NATO saveza. Sjeverna Makedonija je ipak postala. A nama za nauk ostaje vječna latinska mudrost, historija je učiteljica života. Historija nas je naučila da Evropa umije biti gluha, slijepa i nijema kad se Balkan pretvara u bure baruta. Bilo, ne ponovilo se. Ni lokalno.
