Burno je započela godina za francuskog predsjednika Macrona: protesti farmera, popraćeni jakom motorizacijom i simpatičnim traktorima, dobacili su čak do Elizejskih poljana, najprestižnije pariške avenije, a odmetnuta prekomorska teritorija Nova Kaledonija prijeti separatizmom. Dok je u javnosti radio na bildanju vlastitog imidža, bilo kroz rokijevsko udaranje vreće za boks – oni oštrijeg oka su odmah primijetili nesrazmjer između veličine Macronovih bicepsa pa su zaključili da je slika fotošopirana – bilo kroz militarizam prema Rusiji, najbolniji udarac mu je zadao mlađahni Jordan Bardella, koji ga je deklasirao na nedavnim izborima za Europski parlament. Ponižen ishodom izbora, politički uvrijeđen nakon što je njegova lista završila druga s 14,60% glasova, dok je Nacionalno okupljanje pod vodstvom Jordana Bardelle osvojilo velikih 31,37% glasova. Glasači njegovu listu nisu prepoznali, pa je Macron odlučio igrati na sve ili ništa, kombinirajući pokeraški duh, ali i moguće hazarderstvo, raspustiti Parlament i raspisati prijevremene izbore. Uloga predsjednika smislena je samo kada je praćena parlamentarnom podrškom koju Macron trenutno ima, a u slučaju njenog gubitka, Francuskoj se smiješi fenomen koji se stručno naziva tvrda kohabitacija, a označava narušene odnose popraćene disonantnim političkim tonovima između predsjednika države i vlade.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Politika postaje mnogo zanimljivija kada se svede na protagoniste, njihove političke profile i vlastite životne priče: Macronu je političku rukavicu bacio mlađahni lider od tek 28 godina Jordan Bardella, predsjednik stranke Nacionalno okupljanje. Kada je 1972. Jean Marie le Pen osnovao stranku Nacionalna fronta – prethodnicu stranke kojoj je Bardella trenutno na čelu – želja vodilja mu je bila suzbiti migracije iz arapskih zemalja, opirao se europskim integracijama, želio je ponovno uvesti smrtnu kaznu, a opetovano je koketirao s nacističkom ideologijom. Primjerice, po Le Penu, holokaust je samo “detalj”, dakle marginalni element Drugog svjetskog rata. Na čelu stranke naslijedila ga je kćer Marie, koja je stranačku štafetu 2022. predala mlađahnom Bardelli sa željom da je rebrendira i učini popularnom u javnosti. Još prije, 2019. ga je poslala u Europski parlament, a sad već davne 2017. ga je učinila glasnogovornikom stranke. Ako je suditi prema zadnjim izborima za Europski parlament, Bardella je uspio u tome da svojim diskursom osvoji biračko tijelo (posebno mlade iako dobro kotira i među starijom populacijom), a sada ide i prema premijerskoj funkciji. Na pitanje da li se radi o političkom wunderkindu ili običnom šarlatanu vičnom oglašavanju na društvenim mrežama, unatoč mnogim analizama renomiranih autora, ne postoji suglasje, ali Bardella bi po nekim izbornim prognozama mogao uistinu postati francuski premijer i pripremati teren za predsjedničke izbore 2027. na kojima se Macron zbog dva uzastopna mandata neće moći kandidirati.
Iako ne voli migrante, a fasciniran je sigurnosnim pitanjima koja shvaća kao marker sposobnosti države, i sam Bardella je iz imigrantske obitelji: roditelji su mu alžirsko-talijanskog porijekla, a novinari Le Monda su otkrili da je kao srednjoškolac davao lekcije iz francuskog jezika upravo migrantskoj populaciji. Ničim se nije izdvajao pretjerano od ostalih osim sklonosti videoigrama i YouTube kanalima, otkrili su uporni francuski novinari u razgovorima s njegovim kolegama i profesorima. Iako se ne može reći da ima delonovsko lice – to je nekada slovilo kao ideal muške ljepote u Francuskoj – Bardella ima faktor x: navodno je upravo to kod njega prepoznala i Marie le Pen, koja ga je kao šesnaestogodišnjaka kooptirala u vlastitu stranku. I sada, postoji više priča: ona službena kaže da se isticao političkim talentom pa je zato i strelovito napredovao u stranačkoj hijerarhiji, dok ona druga kaže da je Bardella bio istovjetan s praznom pločom, dakle lišen svih kvaliteta, ali i kao takav idealan za politiku. Stranka mu je angažirala komunikacijskog stručnjaka Pascala Humeaua, koji je radio s mlađahnim Jordanom četiri godine i naučio ga političkoj retorici i javnom nastupu, radio je s njim na spontanosti i sličnim stvarima o kojima ovisi javna percepcija svakog političara. Spomenuti Humeau će reći kako se trudio, reći će, “humanizirati mladog kiborga” koji nije pokazivao nikakav pretjerani interes prema ničemu osim prema politici. I slijedio je u tome svoju političku majku Marie le Pen i gotovo papagajski ponavljao sve ono što je ona isticala: antimigrantsku retoriku, pitanja kulturnog i sekularnog identiteta Francuske te ratobornu retoriku. Te je teme, iako ne pretjerano često, kandidirao i u prethodnom sazivu Europskog parlamenta: malo je govorio i o prirodi Europe, malo o biometrijskim kontrolama i važnosti pojačane sigurnosti.
Nije nikada završio fakultet, a osim što je malo radio s ocem koji se bavi privatnim biznisom, politika je jedina djelatnost koju Bardella poznaje. No, mladima, koje targetira preko TikToka, to ne smeta i smatraju ga autentičnim glasom njihovih problema, iako su njegovi videouradci snimani u gotovo robotskoj maniri i ne odaju prevelik dojam niti spontanosti niti autentičnosti. Bardellino anđeosko lice sigurno utječe na njegovu pozitivnu percepciju među širim masama, a njegovo političko djelovanje koje je suštinska preslika kako oca tako i kćeri Le Pen, čini se mnogo benignije nego u spomenutim varijantama. Francuskoj desnici se mora priznati vrhunski politički talent za rebrending, a zatim i pronalazak anđeoskih lica koja će uspješno komunicirati i osvojiti mlade te, na kraju, izazvati francuskog predsjednika na dvoboj, a možda i pobijediti. Tako bi Bardella uspio sve ono što family Le Pen već godinama pokušava – osvojiti vlast.
