Iako slove kao dva opasna autoritarna lidera sklona sili, represiji i kontroli nad čitavim državnim aparatom, susret Vladimira Putina i Kim Jong Una ih je prikazao u nekom drugom koloritu: jedan je drugome poklonio ruski admiralski bodež i set za čaj, a drugi je na ljubaznu gestu uzvratio darivanjem rasnih i autohtonih sjevernokorejskih pasmina. Obojica su bili nasmijani nezgrapno se krećući jedan uz drugoga, a idilu bliskosti narušavala je prisutnost prevoditelja koji su se pobrinuli da komunikacija teče glatko i nesmetano. Scena, koja kao da je posuđena iz popularne emisije “Top Gear”, u kojoj Vladimir vozi Kima u perjanici ruske automobilske industrije – Aurusu Senatu – moćnoj limuzini napravljenoj po uzoru na prestižne modele poput Maybacha, pokazala je dvojicu lidera u nevinom, tinejdžerskom svjetlu: bezbrižno su se smijali, možda su jedan drugoga nasmijavali pokojom dobrom forom ili vicem, a sve to dok su opušteno kruzirali po sjevernokorejskim cestama. Iako je njihov susret – ako se fokusiramo samo na vizualni dio – imao sve osobine tipičnog zapadnjačkog državničkog susreta, koji kombinira državničku formu, ali i popularni sadržaj, dvojicu lidera je upravo negativan odnos prema Zapadu potaknuo da se susretnu.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Putin je nakon 24 godine posjetio Sjevernu Koreju – prvi njegov posjet koincidirao je s početkom novog milenija i njegove državničke karijere – a domaćinima se obratio člankom u Rodong Sinmunu, službenom glasniku sjevernokorejskog režima, koji pokriva i monopolizira sve medijske teme vezane za društveni i drugi život te zemlje. Prijateljstvo i susjedstvo, borba u prošlosti protiv zajedničkog neprijatelja – japanskog militarizma, zatim ekonomska, kulturna i sveobuhvatna suradnja – s tim motivima Putin je započeo pismo – a kako su se nizali redovi, njegov programatski govor je postao suvremen. Vladimir Vladimirovič pohvalio je sjevernokorejski pristup koji se hrabro konfrontira s kolektivnim Zapadom, za razliku od većine satelitskih država koje prihvaćaju američki diktat, koji, prema Putinu, nije drugo nego “globalna neokolonijalna diktatura koja počiva na duplim standardima”. U sjevernokorejskoj borbi protiv Zapada Putin vidi “snagu, dostojanstvo i hrabrost”, a u njihovom lideru Kim Jong Unu vidi – ni manje ni više nego – mirotvorca, koji preferira mirno rješavanje svakog spora. Svi programatski govori su naprosto takvi, bilo po formi, bilo po sadržaju: mrvicu povijesti, zatim zajednički neprijatelj i onda udruživanje snaga protiv istoga.
No, realnost je u Sjevernoj Koreji posve drugačija: dugotrajni izolacionizam je doveo do toga da se naši uobičajeni termini kojima opisujemo društvenu stvarnost ne mogu primijeniti na tu zemlju. Sve slobode na koje smo, makar u određenoj mjeri, navikli, poput slobode kretanja, informacija, općih i pojedinačnih ljudskih prava, u izoliranom režimu su limitirane. Državna kontrola i represija su dovedene do apsurda, a ako i apstrahiramo od svega ovoga, posljedice izolacionizma su vidljive i na, bazično gledano, važnijim poljima. Izolacionizam konstantno dovodi do humanitarnih kriza, a glad je najeklatantniji primjer toga. S niskim udjelom obradivog zemljišta u kombinaciji s ekonomskim izolacionizmom, glad se u Sjevernoj Koreji pojavljuje gotovo periodično, najpoznatije su epizode iz devedesetih koje su odnijele na milijune života. Iako nam se čini nezamislivim da u današnjem trenutku oko 3,5 milijuna ljudi umire, direktno ili indirektno, od gladi, upravo se to dogodilo u Sjevernoj Koreji sredinom devedesetih godina. Režim, kriv za ekonomski izolacionizam, gubitak inozemne pomoći, apsurdno ulaganje u naoružanje i obradu, sklon također signalizaciji nuklearnim oružjem tada je ohrabrivao ljude da se za režim i Velikog vođu treba pomučiti. I 2016. sličan se scenarij ponovio, srećom manjeg intenziteta, a tada je glasilo režima, već spomenuti Rodong Sinmun pokrenuo javnu kampanju naziva “70 dana lojalnosti”, u kojoj se od građana tražila odanost Vođi, revoluciji i obvezalo ih se da mjesečno kilogram riže deponiraju u državna skladišta kako sjevernokorejska vrhuška ne bi ostala gladna.
Ima nešto tužno u toj sjevernokorejskoj priči s rižom, jednom od njihovih osnovnih namirnica: američki autor Noam Chomsky će napisati kako je ta zemlja možda i najluđa zemlja na svijetu, ali kada su doživjeli američko bombardiranje strateške infrastrukture (brana, hidroelektrana itd) pedesetih godina prošlog stoljeća, uslijedila je glad, nestašica riže i ostalog, te su i takve intervencionističke aktivnosti dodatno potakle izolacionizam. Sovjetski savez uz Kinu te poneku zemlju iz socijalističkog bloka je pomagao humanitarno tu zemlju, ali znamo da takve aktivnosti nikada nisu dovoljne da građanima zajamče kvalitetniji život.
S namjerom je ruski predsjednik Putin došao u veliki Pjongjang kako bi ojačao vojne, ekonomske, kulturne, razvojne i druge veze između dvije, navodno, prijateljske zemlje. Uklapa se to u rusku vanjskopolitičku agendu o multipolarnom ili policentričnom svijetu u kojemu ne postoji samo jedna supersila poput Amerike već i ostale zemlje, poput same Rusije, mogu razvijati alternativne modele, političke i ekonomske, sanjajući novi globalni poredak koji bi se trebao uspostaviti u sljedećih dvadesetak godina. Razumljiva je, a i legitimna, želja globalnih aktera za razvojem novih političkih imaginarija i modela, ali, istovremeno, svaka pohvala rigidnom izolacionizmu pod egidom borbe protiv zapadne hegemonije mora se smatrati potpuno promašenom i neosjetljivom na ljudsku patnju, glad, a posebno na stupanj represije koji krasi sjevernokorejsku društvenu zbilju.
