Nemogućnost ovog društva da se jasno suoči sa zločinima počinjenim u ratu devedesetih, korištenje zločina i žrtava da bi se aktuelna stvarnost usložnjavala i dovodila do svoje nemogućnosti opstanka, najveći je suštinski poraz i najdublja brazda razdjeljivanja unutar ove zemlje. Iz godine u godinu iznova se vraćamo na iste one rezove koji nam skraćuju manevarski prostor pomirenja, onog istinskog pomirenja bez zadrške, udaljavajući se u onim suštinskim ljudskim poimanjima razmjera onoga što smo jedni drugima učinili do te mjere da sve izgleda kao da se rat u onom stvarnom smislu nikada nije ni završio. Mračni duh devedesetih ostao je sastavni dio našeg poimanja odnosa unutar ove zajednice, odsustvo onog minimalnog konsenzusa o događajima iz rata sve više se ukotvljava kao dugotrajno ograničenje pred kojim će se lomiti i neke buduće generacije.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
I upravo pitanje onih koji dolaze poslije nas stoji kao naš najveći sadašnji teret. Potpuno nesređeni povijesni pogledi na zločine koji su se dogodili proizveli su već sada niz generacija koje u svojim viđenjima svijeta ne vide nikakvu zajedničku perspektivu, niti minimum onoga što ih povezuje. Istina je da ljudi ovdje žive, rade, komuniciraju i susreću se, ali dok god postoje tabuizirane teme iz prošlosti, na kojima se svi povlače unutar svojih etničkih niša, teško je govoriti o budućnosti koja će biti drugačija, koja će se izdići iznad pukog suživota kao date nužnosti trpljenja i preoblikovati se u poimanje drugog kao istinski bliskog. Bez toga, bez sagledavanja onih tačaka koje nas ovdje povezuju, sa neprestanim insistiranjem na razlikama i udaljavanju, ne može se ništa izgraditi, a razgradnja postaje temeljni postupak kojim se osujećuju svi pokušaji da se bar nešto otme od sila destrukcije. Drugim riječima, da bismo ostavili neki zalog pozitivnog, u vremenu koje dolazi potrebno je nadići političke obmane etnonacionalnog mitotvorstva, one oblike vladanja koji zarad privatnih interesa pojedinaca guraju cjelokupnu zajednicu u vrtložne tunele neprestanih trvenja, manipulacije strahom i novim sukobima.
Procesi udaljavanja, zavađanja i zastrašivanja se još nameću kao jedina agenda na kojoj se osmišljavaju politike i kulture funkcionisanja unutar Bosne i Hercegovine, paralelne realnosti sa kojima se većina stanovnika ove države suočava u svojoj svakodnevici djeluju kao nepremostive prepreke, koje se, kako vrijeme odmiče, samo umnožavaju i postaju ogromnije. To je i sasvim logična posljedica odbijanja prihvatanja odgovornosti za terete iz prošlosti, njeno glorifikovanje kao one koja je slavna i neukaljana, koju ne treba ni u kom smislu kritički propitati, za čije su grijehe krivi oni drugi koji žele da bace ljagu na naš obraz. A ta ljaga na obrazu maligni je biljeg nacionalističke laži koji za sobom na dno vuče svaku ideju egzistencije koja ne robuje kulturi smrti, koja je u stanju stvarati dugogodišnje dimne zavjese paranojom ugroženosti naciona, zamagljujući time u potpunosti svaku priliku da se pokuša nešto drugačije, da se ta matrica zamijeni nekim pozitivnijim okvirom postojanja.
U takvim okolnostima ono što najviše zabrinjava i što cijelu našu situaciju dovodi do paroksizma jeste odsustvo onih snaga unutar društva koje imaju želje osmisliti koncept zajedništva koji će biti jednako okrenut svima i ni prema kome isključiv. Aktuelno stanje stvari nam jasno poručuje da opšta razdijeljenost u prilog jedino ide onima koji u ovoj zemlji vide etničku raspolućenost kao priliku da iz nje isisaju i posljednje raspoložive i nepokradene resurse. Činjenica da se ova zemlja prazni u svakom smislu, poraz je svih nas koji u njoj vidimo još neku posebnost i iskru svjetla da je normalnost moguća, da je izvjesno da se mogu prevazići nametnuti okovi i da se može disati slobodno, bez skrivenih nemira i nelagode. Ako stanje ostane ovakvo kakvo jeste, ukoliko se iznova nastavi vršiti rastakanje ovog društva pred svaki novi izborni proces, jednog dana će nas pojesti ono što smo zasijali i neće ostati ništa vrijedno pomena. A od toga, doima se, nismo suviše daleko.
