Iako je Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine odbilo primiti protestnu notu iz Srbije, pa smo ostali uskraćeni za njezin sadržaj, iako je ni srbijanski MSP nigdje nije citirao, mediji su suglasni: Beograd je promptno i žestoko reagirao na istup bošnjačkog člana Predsjedništva države dr. Denisa Bećirovića u Srebrenici. Da dileme ne može biti, jasno je iz saopćenja, skoro pa traktata koji je prethodio objavi o noti, a koji u ime institucije na čijem je čelu – MSP-a Srbije – potpisuje ministar Marko Đurić. Poruku sublimira RTRS: “Bećirović treba da ostavi Srbiju na miru, jer ovde ni njemu ni njegovim ekstremističkim istomišljenicima niko ne misli zlo, ali pre svega treba da ostavi BiH na miru, ili je bolje reći u miru, jer niko osim njega i grupe neodgovornih političara iz Sarajeva ne preti toj zemlji”.
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
Za Đurića je Bećirovićev istup potvrda plana da se po svaku cijenu destabilizira region, “a Srbi i srpski narod uvedu u sukobe”. Pri čemu se Đurić jednakim intenzitetom, kojim pljuje bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, divi svome predsjedniku, sve braneći ga od izmišljenih neprijatelja na čijem je čelu jurišnik Bećirović. I nije sam: gotovo isti jezik uvreda koristi predsjednica srbijanske Skupštine Ana Brnabić kada učitava Muniri Subašić, predsjednici Pokreta Majke enklava Srebrenica i Žepa, čitavu zbirku laži, potpuno posvećena veličanju lika i djela Aleksandra Vučića?!
Možda zato treba uporediti dvije predsjedničke biografije. Aktuelni srbijanski lider rođen je 1970. u Beogradu, Zemunsku gimnaziju završio je 1988, a s početkom rata u našoj zemlji – 1992, dakle – priključuje se Kanalu S, famoznoj paljanskoj televiziji koju je u eter uveo Risto Đogo, a direktor joj bio Ilija Guzina. To je ona TV koja je slavila opsadu Sarajeva i kanonade granata bačene na glavni grad naše zemlje, ista ona koju je u historiju beščašća novinarskog zanata Đogo uveo nožem i fesom u studiju Dnevnika. Već 1993. Vučić se vraća u Beograd, da započne svoju radikalsku karijeru pod skutima Vojislava Šešelja. Tada kreće i njegov politički uzlet čiji vrhunac traje od 2017. godine, otkada je na čelu države. Ostao je upamćen po izjavi datoj u Skupštini Srbije 20. jula 1995, nedugo nakon Mladićevog oslobađanja Srebrenice genocidom nad Bošnjacima, da se “mora ubiti 100 Muslimana za svakog ubijenog Srbina”, bio je Miloševićev ministar informiranja u doba rata na Kosovu pa sve do famoznog 5. oktobra 2000. godine, a kada su se radikali u Srbiji 2008. podijelili u dvije kolone – Šešeljevu i Tomislava Nikolića, izabrao je ovu drugu i nastavio se penjati političkim ljestvama naprednjaka. U regiji poznat kao spin-majstor koji se klacka na dvije stolice i jednako priča kako vodi Srbiju u Evropsku uniju njegujući bratske odnose s Rusijom, prošle je sedmice u uglednom Financial Timesu opisan kao dominantan političar Srbije i Balkana duže od desetljeća. Da je šahovska figura, vjerovatno bi bio lovac koji se kreće preko ploče po cik-cak obrascu, piše analitičar FT-a, ilustrirajući njegovu sklonost da sukobljava SAD i Evropsku uniju s Rusijom i Kinom. Srbi vide Rusiju kao srodnu slavensku dušu, ljubav spram Kine je proračunata, a Vučić već sada priprema svoju zemlju za Trumpovu administraciju (FT napominje da ga to ne sprečava da održava i bliske veze s timom Joea Bidena), tako što će simbol NATO-bombardiranja Beograda, spaljenu zgradu bivšeg jugoslavenskog Ministarstva odbrane, koja je namjerno ostavljena nepopravljena da bi bila hram srpskog nacionalizma, biti srušen i preuređen u blistavi hotel i apartmanski kompleks. Investitori su iz SAD-a, i to Jared Kushner, zet Donalda Trumpa i njegov viši savjetnik za vrijeme mandata u Bijeloj kući, koji je na čelu Affinity Partnersa, investicijskog fonda koji podržava Saudijska Arabija, koja stoji iza posla, i Richard Grenell, istaknuti bivši dužnosnik Trumpove administracije, bivši veleposlanik u Njemačkoj i potom Trumpov specijalni izaslanik za Balkan, koji slovi i kao mogući državni sekretar ako Trump pobijedi na izborima. Kad mu se već divi Financial Times, ne treba se čuditi njegovim političkim produžecima Ani i Marku, zaduženim za potpaljivanje nacionalističkih vatri na domaćem terenu dok se šef diči mirotvorstvom. Niti pak sumnjati da Milorad Dodik škrguće zubima dok hoda za njim, pokušavajući dobiti pristanak na svoje ratove.
Denis Bećirović je pet godina mlađi. Rođen je i školovao se u Tuzli, da bi magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kao srednjoškolac, ratne 1993. pridružio se SDP-u BiH, u doba kada je njegov rodni grad pogrdno nazivan crvenim, peo se političkim ljestvama polako ali sigurno i iz ciklusa u ciklus osvajao sve više glasova. Njegova odanost historijskim činjenicama, njegova sklonost pisanju pisama kolegama diljem svijeta s podsjećanjem na bosanskohercegovačka stradanja, ne samo da nisu obilovali vrckavim i prijemčivim stavovima nego su najviše služili za porugu na domaćoj javnoj sceni. Kako nije iz SDA, njegovo svrstavanje u prvi bošnjački saf redovito je tumačeno kao populizam. I nije Bećirović lišen tog populističkog nerva, no daleko je svjetlosnim godinama čak i od nekih članica svoje partije. Već dugo se o njemu šuška kao o lideru SDP-a, no jednako se dugo nikada nije ni kandidirao. U aktuelnoj trojci on je autsajder, upravo zato što odluke donose šefovi partija, a kada je svojevremeno poslao dr. Zlatka Lagumdžiju u New York, maksimum koji je dobio bilo je pravo da kadrovsku politiku ne mora usaglašavati s komisijama. Ispostavilo se da je i njegovo odsustvo iz dnevne politike imalo strateški cilj. Rezolucija o Srebrenici komunicirana je u najužem krugu, a njegovo obraćanje na prvoj zvaničnoj komemoraciji posvećenoj žrtvama genocida u Generalnoj skupštini UN-a bilo je kratko, jasno i uz toliko puta ponovljenu obavezu borbe da se genocid više nikada, nigdje i nikome ne ponovi. Govoreći o usvojenoj Rezoluciji, naglasio je tri ključna razloga njezina značaja: kredibilitet UN-a je očuvan jer su najviši sudovi UN-a presudili da je genocid počinjen u Srebrenici; upućena je planetarna poruka obespravljenima da ima nade za pravdu i istinu; te opet ponovio da je genocid u Srebrenici pravna i historijska činjenica koju negatori ne mogu izbrisati, napominjući da je Rezolucija i nova šansa za katarzu i civilizirano raščišćavanje s onima koji su za genocid odgovorni. Slično je nastupio i u Srebrenici, uz upozorenje da projekat Velike Srbije još živi i da danas svjedočimo njegovoj aktuelnoj fazi.
Možda komemoracija u Potočarima nije pravo mjesto da se govori o srbijanskim namjerama spram BiH, kao što ni 11. juli uostalom nije dan za beogradske note. No, sve što je Bećirović rekao, ostaje nimalo tvitično, ništa novo i tačno. Čak i ako zanemarimo već poslovične objede ovdašnjih patriota, koji su mu zamjerili što se nadomak Potočara uz smijeh družio sa studentima iz Australije, intenzitet napada, kojima je izložen od časa kada su ruske diplomate srbijanskim zvaničnicima priopćile da Rezolucija o Srebrenici samo što nije, mnogo više svjedoči o ozbiljnosti Vučićevog tima nego o domaćoj osviještenosti. Srbijanski predsjednik ne krije koliko su mu konci smršeni Rezolucijom, jednako kao što Dodik nije u stanju obuzdati svoje ratne bubnjeve koje ovih dana u tandemu pokušavaju natovariti na Bećirovićeva pleća. To što je crni Milorad zbog OFAC-ovih listi i zarad svog opstanka spreman na sve, spin-majstor iz Beograda pokušava fakturirati Bećiroviću. Srećom, ovaj je i dalje monotono odan historijskim istinama. U koje se već mogu ubrojati i svesrpsko saborovanje i sva Dodikova nastojanja da blokira euroatlantske ambicije BiH, ali i sve one geste kojima ruši Vučićeve državničke poteze. Jer, koliko god ciljao Bećirovića, najveći Vučićev problem je i dalje Dodik.
