Stanje u domaćoj filmskoj industriji već godinama se kreće između milog i nedragog. Iako smo dugo vremena ubjeđivani da domaći film jeste jedna od najvitalnijih grana ove kulture, koja svojim međunarodnim uspjesima i koprodukcijama osvjetljava obraz zamračene slike propadanja umjetničke i kulturne produkcije u ovoj zemlji, odnosno da odstupa od one opšte nebrige koja vlada kada su u pitanju institucije kulture od javnog značaja, doima se da bh. film nije daleko od svih drugih sivih slika kojima inače svjedočimo. Drugim riječima, koliko god naš film bio hvaljen, uzdizan u nebesa uspjeha, on jeste kao i sve druge oblasti kulture neprestano na ivici opstanka i mogućnosti funkcionisanja. Živi, uglavnom, na staroj slavi i onome što je nekad bilo aktuelno, postizalo neke rezultate, ali kada je u pitanju njegova recentna proizvodnja, doima se da je stanje sve lošije i sve komplikovanije. To, prije svega, vidimo prema količini novih filmskih ostvarenja, koja smjelo ulaze u bavljenje brojnim društveno važnim temama, kojih u BiH ne manjka, a gotovo da ih u filmu sada nema. I dok se strukovna udruženja i vlasti prepucavaju, nekako po pravilu izostaje ono što je kvalitetna društveno svjesna produkcija, koja će poticati, budući da je film najvidljiviji medij, razgovor o nekim od najkompleksnijih pitanja našeg današnjeg stanja. Film je ranije imao svoju široko rasprostranjenu društvenu ulogu, bavio se i propitivao one segmente naše stvarnosti koji su gorući i nezaobilazni, da bi se sada u velikoj mjeri sveo na revijalnost, limunade nostalgičnosti i priče koje se malo, ako ih uopšte ima, dotiču onih čvorišnih tačaka kompleksne nam egzistencije.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Sa jedne strane imamo vlast koja se obožava fotografisati sa filmskim radnicima koji postignu neki veliki uspjeh u vidu nagrade, a kada se dođe do trenutka da te uspjehe treba kapitalizirati tako što će se stvoriti zdrava atmosfera u ovoj industriji, omogućiti sredstva da se filmovi stvaraju i dolaze do publike, imamo onu dobro poznatu nebrigu i odsustvo bilo kakvog jasnog sistema zašto je nama kao državi potrebna filmska industrija. To otvara, sa druge strane, prostor da se u siromašnoj količini sredstava koja su javno dostupna za ovu oblast kulture potiče negativan odnos, da se u maloj bari mnogo krokodila bori za mrvice, da se formiraju klanovski i interesni lobiji, a da sredstva za film bivaju nedostupna svima prema kvalitetu predloženih scenarističkih i drugih filmskih segmenata. Otuda kada se grupacije reditelja obraćaju vlasti, one se, doima se, obraćaju, prije svega, radi vlastitog interesa, dok svi drugi filmski radnici, ili mladi stvaraoci uglavnom ostaju izvan tih mogućnosti. Prisustvo novih rediteljskih imena, novih autora koji unose jednu drugačiju estetsku snagu u film i njegovo stvaranje u tom smislu predstavlja jednu iznimnu rijetkost. Običaj je već dugo vremena unazad da se za sredstva namijenjena filmskoj industriji bore i oglašavaju oni prekaljeni i dobro poznati autori, dok se nova imena i novi filmovi gotovo i ne proizvode, i prepušteni su sami sebi. A da bi se održala živom jedna produkcija, da bi se zaista razvijala i davala rezultate, potrebno joj je neprestano unošenje nove energije, koja će mijenjati kako pristupe, tako i estetske kvalitete domaćeg filma.
Sve što ima veze sa našim filmom, svi ti uspjesi i festivali koje slavimo, jesu zapravo individualno pregalaštvo onih koji još vjeruju da se film ovdje treba i dalje snimati. Zagubljeni unutar nemogućnosti da se oslone na podršku institucija, koje ne žele prepoznati u filmu onu njegovu stvarnu snagu, autori su prinuđeni svako za sebe individualno da se otima za što više sredstava koja se mogu preliti iz ionako mizernih budžeta. Time se gubi svaki onaj kolegijalni momenat filmske industrije kao jasno postavljenog sistema, koji potiče stvaralaštvo, a najviše gubi film kao umjetnost. To se vidi iz onoga što je krajnji proizvod, dakle, filmska djela koja izlaze pred publiku i dotiču je. Ako pogledamo filmsku djelatnost u regionu, vidjećemo da u mnogim segmentima danas daleko zaostajemo, a da je broj ostvarenja koja doživljavaju svoje premijere na godišnjem nivou zanemariv i u sve većem padu. Umjesto optužbi, prebacivanja krivice i narcizma malih razlika, za spas domaćeg filma potrebna je široka fronta stručnih, nesujetnih i odgovornih ljudi, koji znaju i mogu prepoznati stvarnu vrijednost i važnost jedne filmske industrije. Tek tada može se očekivati da će bh. film dobiti ono zasluženo mjesto koje mu u našem društvu zaista i pripada.
