Priča o nezavidnom stanju najznačajnijih institucija kulture u BiH, kao i kulturne i umjetničke produkcije uopšte, prije svega one koja ovisi o sistemskoj podršci, ali i svake druge, zapravo je samo još jedna kockica u opštoj slici ruiniranja svega onoga što bi morali biti vitalni stubovi ovog društva. Sve što mi jesmo (tačnije nismo) postigli u gotovo trodecenijskom svom postdejtonskom postojanju počiva na istim modelima u kojima se svjesno zapušta, urušava i poništava svaki oblik normalnosti, mogućnosti uspostave minimuma konsenzusa i smisla zašto ovo što postoji oko nas zaista i postoji. Kada to kažem, mislim prije svega da one zajednice koje svojim nedjelovanjem, nemarom, kratkovidošću ili odsustvom svijesti odbijaju postaviti sebi pitanje zašto nam je važno da postoje muzeji, galerije, filmovi, knjige, predstave, izložbe i svi drugi vidovi kulturnog izražavanja i djelovanja, zapravo rade na svom suštinskom nestajanju. Nekome se može doimati da su problemi kulture marginalni problemi ovog društva, da oni ne spadaju u red onih prioritetnih stvari kojima se treba baviti tamo gdje sve drugo, važnije, klizi nadolje.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Međutim, koliko god da to možda izgledalo tako, odnos koji se pokazuje spram onoga što je pamćenje jednog kontinuiranog prisustva čovjekovog mišljenja i djelovanja u ovoj zemlji najvažnija je tačka koja nas okuplja, daje nam smisao i čini nas kakvom-takvom cjelinom i suštinom. Jer kultura i umjetnost, kad sve drugo prođe, kad minu vlasti, sistemi, političari i svi drugi oblici vladanja, jesu ono što nas zabilježava u vremenu, u njegovom protoku i ostavlja nam tragove onoga što jeste moguće, što jeste bilo, ka čemu se trebamo ravnati, iz čega trebamo učiti. Da nije bilo jugoslovenskog razdoblja i dostignuća koja su u kulturi postavljena u tom vremenu, ova bi zemlja danas bila pustinja nepregledna. Zahvaljujući činjenici da su u tih nepunih pola vijeka neki ljudi uradili mnogo toga, uspostavili jedan kontinuitet stvaralaštva koji je davao ozbiljne rezultate, na čemu još uvijek postojimo i djelujemo, mi se imamo danas još uvijek za šta uhvatiti i na šta pozvati kada govorimo o nama. I sada još uvijek cjelokupna naša kultura počiva na zaslugama koje je neko za nas izdejstvovao. Nedavno su se bh. izdavači, recimo, oglasili o odnosu države spram knjige, i doista jeste sramotna činjenica da se domaća knjiga neprestano stavlja u zapećak svake vlasti koja je ovuda prošla u minulih trideset godina. Kao da knjiga nikome ne treba, kao da ona nije srce svake ideje o progresu i budućnosti. Bez knjige smo ništa, bez štampanja knjiga, njihovog postojanja i kruženja među ljudima zarobljenici smo u tutumraštvo, u degradaciju svega i svih nas. Ako se sjetimo da su nekad Svjetlost i “Veselin Masleša” bili giganti koji su producirali čudesna izdanja, koja su i danas osnovna lektira svih onih koji čitaju, onda današnji odnos spram knjige djeluje kao ponižavanje svega onoga što znanje, pamet i nauka jesu.
Gledajući stanje stvari, doima se da nas, u aktuelnom trenutku, uopšte ne zanima kultura pamćenja, prenošenja tradicije i znanja, u onim oblicima koji istupaju iz etnonacionalnih torova sužavanja horizonta i vidika. Tačnije, više nego evidentno je da zaglupljivanje, dekulturalizacija i neobrazovanost jesu suštinski ciljevi svih vlasti koje smo mi imali i imamo. Što manje kulture, to više podanika koje se može usmjeravati sluđivanjem strahom i propagandom. To je jedan od najvažnijih elemenata vladanja trenutnih vlastodržaca u ovoj zemlji. Sve što sada jeste na stvari usmjereno je ka sitnosopstveničkim interesima i sistemu opšteg zaglupljivanja puka. Sa jedne strane, imamo vlast koja u svojoj ogrezlosti u “velikim” pričama naroda i vjere svjesno odbija da pojmi šta čini jednu kulturu zaista živom i postojanom. A sa druge strane, imamo poslenike iz kulture koji su na taj dil pristali, igraju na tu kartu i bore se za mrvice koje im se iz političkih kontejnera bace. Da bismo došli do one tačke na kojoj ova kultura jeste bila, nužno je i neophodno promijeniti cjelokupnu strategiju, a da bi ona bila promijenjena, potrebni su ljudi koji zaista razumiju šta kultura i umjetnost jesu u jednom društvu, koliko su neophodni i nezaobilazni, koliko su ukorijenjeni i vezani za svaku misao o napretku i opstojnosti jedne zemlje.
