Zašto piromani pale požare i kako ih prepoznati?

TIJEKOM ovog ljeta hrvatska policija uhitila je nekoliko piromana zbog podmetanja požara.

Jedan od značajnijih slučajeva uključivao je 35-godišnjaka Ivicu V. koji je uhvaćen zbog izazivanja požara u Seget Vranjici u blizini apartmanskog naselja i hotela Medena u kojima je u tom trenutku bilo oko 4400 gostiju. Vatrom je bilo zahvaćeno osam hektara borove šume, a u opasnost su bili dovedeni životi i imovina velikog broja ljudi. Pokazalo se da počinitelju to nije bilo prvo podmetanje, da je zbog paljevine već bio u zatvoru 2013. Završio je u istražnom zatvoru zbog opasnosti od ponavljanja djela koju je potvrdio i psihijatar.

Osim ovog slučaja, uhićeno je još nekoliko osoba zbog sumnje na podmetanje požara, uključujući incident u Klisu i na području Muća te još jedan slučaj kod Solina.

Piromani su rijetki i imaju malu ulogu u požarima

Iako se piromani često ističu u medijima, njihov udio u uzrocima požara je relativno mali.

Većina požara uzrokovanih ljudskim faktorima proizlazi iz nemara. To uključuje nepažljivo odlaganje opušaka, paljenje vatre na otvorenom bez nadzora, neispravne električne instalacije, iskre iz alata te spaljivanje otpada. Nemar je odgovoran za otprilike 60% do 70% požara.

Prirodni uzroci požara uključuju udare groma, vulkanske erupcije i slično. U većini područja, prirodni uzroci čine manji dio ukupnih šumskih požara – oko 10% do 20%.

Namjerno izazvani požari, uključujući piromaniju, čine preostalih 10% do 20%, s time da se procjenjuje da na stvarnu piromaniju otpada do 5%.

Što je piromanija?

Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DSM-5) piromanija se klasificira kao poremećaj kontrole impulsa. Prilikom dijagnosticiranja moraju se isključiti drugi motivi za podmetanje požara, kao što su financijski motivi, politički razlozi ili pokušaji skrivanja neke kriminalne aktivnosti poput krađe ili ubojstva.

Piromanija je relativno rijetka u općoj populaciji. Procjenjuje se da manje od 1% ljudi ima ovaj poremećaj. Češće je prisutna među muškarcima nego među ženama. Osobe s tim poremećajem često imaju i druge psihijatrijske probleme, kao što su depresija, anksioznost ili poremećaji osobnosti.

Psihologinja Helena Rašić, voditeljica savjetovališta Bura, kaže da piromani potpaljivanjem požara doživljavaju otpuštanje nakupljene anksioznosti, stresa i frustracije te preuzimanje kontrole nad unutrašnjim nemirom.

“Većinu požara koji su podmetnuti u Hrvatskoj uzrokuju osobe koje su motivirane imovinski, politički ili iz sukoba s nekim osobama za koje je vezano područje koje se pali, što može biti i osveta, a izuzetno malen broj potpaljuju pravi piromani”, kaže Rašić.

“Najčešće su to osobe s psihičkim oboljenjima”

“Najčešće govorimo o osobama s vezanim psihičkim oboljenjima. Piromani često pate od niza drugih poremećaja ili imaju druge simptome poput anksiozno depresivnih poremećaja, psihotičnih poremećaja, ovisnosti, drugih poremećaja nagona seksualne ili neke druge prirode.

Kada govorimo o tome kako nastaju poremećaji poput piromanije, kao i u brojnim drugim pitanjima, vodi se diskusija o tome što je odgovornije – nečija priroda ili okolina,. Neki će reći da se radi o urođenom poremećaju koji ima svoju fiziološku i biokemijsku podlogu i bit će u pravu, dok će drugi naglasiti ulogu okoline – neadekvatnih roditeljskih postupaka, odsutnosti roditelja ili učenje po modelu kada dijete gleda kako se netko drugi nosi s tenzijom kroz palež ili destrukciju. I oni će također biti u pravu.

Najvjerojatnije je na djelu međudjelovanje oba faktora. Ne smijemo isključiti ni mogući utjecaj medija koji mogu glorificirati piromane ili ih prikazivati u nekom uzbudljivom svjetlu, što može podržati ispoljavanje ponašanja kad osoba ima kontrolu nad tim, ili potaknuti takvo ponašanje kod onih kod kojih se ranije nije uočavalo”, tumači psihologinja.

Glumljenje piromanstva zbog olakotnih okolnosti

Namjerno podmetanje požara u Hrvatskoj kažnjava se relativno visokim kaznama.

Za namjerno izazivanje požara koji može ugroziti život ili imovinu većeg opsega, kazna zatvora iznosi od 1 do 10 godina. Ako je podmetanje požara imalo za posljedicu smrt više osoba ili je prouzročilo štetu velikih razmjera, kazna zatvora može biti od 5 do 20 godina.

Uhvaćeni počinitelji stoga znaju glumiti da su piromani kako bi im se bolest uzela kao olakotna okolnost.

Rašić kaže da zato postoje ovlašteni vještaci koji trebaju znati procijeniti koja osoba doista pati od piromanije, a koja tako pokušava osigurati blažu kaznu.

“Procjena se provodi iscrpnim intervjuom i psihodijagnostičkom obradom koja će ukazati na niz teškoća i karakteristika za koje pouzdano znamo da se pronalaze kod osoba s piromanijom, uz ranije prisustvo potrebe za uzrokovanjem požara u adolescentskoj dobi”, tumači naša sugovornica. Drugim riječima, piromanija se obično očituje već u mladosti.

Može li se piromanija liječiti?

Rašić kaže da se piromanija može liječiti baš kao i svaki drugi psihički poremećaj ili bolest.

“Uspjeh će ovisiti o sposobnosti terapeuta, liječnika, dosezima znanosti i razumijevanju poremećaja te želji same osobe da bude izliječena”, kaže Rašić.

“Kada govorimo o motivaciji za liječenje, prvo se moramo uhvatiti ukoštac s uvjerenjem osobe da ne može biti izliječena ili da je njeno stanje tako strašno i grozno, a ona kao osoba toliko nepopravljiva i užasna – što je nažalost sentiment koji će se naglašavati čak i među nekim stručnjacima. Tek nakon toga možemo pričati o radu na samom problemu i korijenima istog.

Kao i u svemu, stigmatizacija je najotegotnija okolnost, a mistifikacija i prikazivanje takvih osoba kao posebnih također ne čini dobro. Stigmatizacija uzrokuje marginalizaciju i nedostatak socijalne podrške koja je ključna u bilo kojoj formi liječenja bilo kojeg poremećaja ili bolesti. Potpora psihofarmacima, psihijatrijsko liječenje i kontinuirano psihoterapijsko praćenje može omogućiti osobi da kontrolira svoje nagone ili ograniči počinjenu štetu te živi u skladu sa svojim željama i uvjerenjima”, kaže Rašić.

Postoji li registar piromana?

Policija ima registar kaznenih djela i ljudi koji su ih počinili.

Međutim, Rašić kaže da ne postoji specifični registar piromana, ni policijski niti medicinski.

“Kao što se zna u području većine kriminalnih aktivnosti, rijetko koji registar dugoročno donosi dobro”, ističe Rašić.

“Da bismo opravdali postojanje registra, moramo imati dobro utvrđen sustav prevencije i pružanja podrške i pomoći, on ne može biti tu samo zato da ograničimo prava osoba koje imaju potencijal ili neku vjerojatnost za počinjenje nekog kaznenog djela. Da, on može spašavati živote, ali u ovom trenutku ne vidim da bi Hrvatska imala neke posebne koristi od navedenog. Možda da se prvo pozabavimo stvaranjem sustava koji će pomoći i zaštititi, a ne samo kažnjavati i preventivno oduzimati slobodu. No takve stvari zahtijevaju duboke strukturalne promjene i u vrijednosnom sustavu, što je za sve vladajuće posebno izazovno.

Bilo kakva ograničavanja kretanja, obaveze javljanja i slične dugoročne mjere dovele bi do dodatne stigmatizacije i marginalizacije, a onda se možemo sjetiti faktora koji utječu na veću vjerojatnost ispoljavanja piromanije i nažalost nađemo se u začaranom krugu od kojeg nitko ne profitira. Moramo znati tumačiti nijanse, a ne pokositi sve jednim udarcem i ignorirati kolateralne žrtve”, poručuje naša sugovornica.

***

Knjigu Indexovog znanstvenog novinara Nenada Jarića Dauenhauera, koja tematizira najkontroverznije i najzanimljivije teme u znanosti poput klimatskih promjena, pseudoznanosti, pandemije, GMO-a i nuklearki, možete nabaviti ovdje.