Na današnji dan, prije pune dvadeset tri godine, svijet se nepovratno promijenio. Za promijeniti svijet, geopolitičke odnose, globalnu sigurnosnu arhitekturu i opću društvenu klimu dovoljno je bilo 19 terorista povezanih s Al-Kaidom, četiri oteta zrakoplova koja su se sunovratila u zadane ciljeve, perjanice američkog nacionalnog, sigurnosnog i ekonomskog ponosa, generiravši 2.974 žrtve. Apokaliptični prizori nestajanja tornjeva blizanaca Svjetskog trgovačkog centra stvorili su kod američke i svjetske javnosti nelagodu, strah, drhtanje i bijes, koktel emocija koji će se ekspresno prevesti u želju za odgovorom na taj, najveći napad ikada na američkom tlu. Nakon terorističkih napada predsjednik Bush i njegova administracija pokrenuli su rat protiv terorizma, okupivši globalnu alijansu, istovremeno koristeći priliku za razvoj nove forme američkog intervencionizma i redefiniranja vlastite nacionalne sigurnosti.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Sam Bush, koji je u javnom nastupu često ostavljao dojam priprostosti – njegovi Amerikanci će to nazvati moralna jednostavnost, pojednostavljenim je porukama justificirao buduće vojne rabote: teroristi su najveća prijetnja svjetskoj sigurnosti, objašnjavao je taj četrdeset treći američki predsjednik, i borba protiv njih nije drugo nego rat do istrebljenja, i to nekonvencionalni i preventivni. “Ili ste na našoj strani ili ste na strani terorista”, poentirao je Bush u govoru pred američkim Kongresom svega devet dana nakon terorističkog napada, šaljući poruku saveznicima u toj globalnoj borbi protiv terorizma. I uspio je okupiti antiteroristički savez: podaci kažu kako je 136 zemalja Americi ponudilo vojnu pomoć, dok je 46 multilateralnih organizacija ponudilo druge oblike pomoći. Diplomatske aktivnosti njegove administracije su urodile plodom, financiranju terorizma se odlučilo stati na kraj – 142 zemlje su zamrznule suspektna financijska sredstva raznih terorističkih organizacija, a kada je započela vojna operacija Trajna sloboda, talibanski režim je ekspresno desetkovan iako nikada nije potpuno slomljen. Bush je, kada je vojno intervenirao u Afganistanu, smatrao da u tom trenutku Amerika ni manje ni više nego “utjelovljuje kolektivnu svjetsku volju” i da će terorizam iskorijeniti vodeći zajedničku koaliciju. Istovremeno, alocirao je velika sredstva kroz razne oblike humanitarne pomoći afganistanskom narodu, koji stvarno ima neobično tužnu sudbinu posljednjih gotovo pola stoljeća, želeći amortizirati posljedice intervencija, a rastuću islamobofiju je pokušao također amortizirati kroz intenzivniju suradnju s američkim muslimanima i islamskim zemljama.
Nepunih dvadeset godina nakon početka, Sjedinjene Američke Države se 31. 8. 2021. povlače iz Afganistana, ostavljajući ruiniranu zemlju u rukama talibana. Izvoz demokracije se pokazao kao neuspješan, suzbijanje ekstremizma u svom terorističkom obliku nije se dogodilo, uspješnost cjelokupne intervencije se pokazala upitnom, a jedino je sigurno da je, konzervativne procjene govore, između 176.000 i 212.000 ljudi poginulo, od čega 46.319 civila. Dodat ćemo kako je po gotovo svim parametrima po kojima se mjeri stabilnost jednog društva, Afganistan gotovo uvijek pri negativnom vrhu. Neki će ga nazvati potpuno propalom državom, referirajući se na uništenu infrastrukturu, ruinirani socijalni i ekonomski sustav, katastrofalno obrazovanje te nikakva prava žena i deprivirane populacije. Svi ovi negativni parametri idealni su habitat za razvoj gotovo svakog novog oblika ekstremizma, upravo onoga protiv čega se američki intervencionizam borio dva nepuna desetljeća.
Da li je postojala alternativa nakon 9/11 ili da li se odgovor na globalni terorizam, politički i vojni, mogao drugačije artikulirati i uspješnije izvesti, pitali su se mnogi, ali nitko provokativno kao Noam Chomsky u knjizi istoimenog naslova koja je svjetlo dana ugledala 2011. godine, neposredno nakon što je Osama bin Laden, personifikacija terorizma, ubijen. Chomsky, isprva filozof i vrhunski lingvist, kada se umorio od sterilnih akademskih tema, svoj fokus je prebacio na one društvene, prateći pažljivo suodnos uzroka i posljedice američke politike. Kritički promatrajući svaki oblik intervencionizma – referira se ponajviše na američke modele, ali ne ostaje dužan ni drugima, Chomsky smatra kako su svi naprosto bili unaprijed osuđeni na propast, istovremeno smanjujući demokratski potencijal u vlastitom dvorištu. Ideja preventivnog rata je skandalozna, reći će, a suspendiranje međunarodnog poretka, limitiranje ljudskih prava u zatvorima Abu Graib i Guantanamo smatra eklatantnim primjerima kršenja svega onoga što se kolokvijalno naziva liberalne vrijednosti, vezane za koncept ljudskih prava. No, ideje Chomskog, često pretjerane, poneke i u maniri teoretičara urote, zanemarile su činjenicu kako u svakom ratnom sukobu, a pogotovo kada su u pitanju svjetske supersile, konvencionalna pravila međunarodnih odnosa postoje, ali ipak ne vrijede i zaobilaze se u širokom luku. 9/11 i sve ono što je uslijedilo nakon pokazali su upravo to, kako u novim suvremenim sukobima tradicionalna pravila uopće ili makar privremeno ne znače gotovo ništa. Kada je njemački autor Carl Shmitt prije stotinjak godina pisao o politici, rekao je, pojednostavljeno, kako se moć suverena očituje u tome da se on uzdigne iznad uobičajenih pravila i da postavi nova pravila. Tako nam je svijet nakon 9/11 donio nova pravila i običaje, koji su se pokazali neuspješnima u rješavanju ekstremnih fenomena, kakav je terorizam, nefunkcionalnim u vidu demokratizacije krhkih društava i, što je najgore, generirali su strahovit broj ljudskih žrtava. Ostaje dojam da je trebalo drugačije.
