Nije da inače treba pretjerano vjerovati u simboliku, ali činjenicu da je Slavo Kukić preminuo otprilike u vremenu u kojem i posljednji idealisti i borci za neku istinsku građansku ideju u Bosni i Hercegovini ili odustaju ili bivaju napadnuti, čak i od onih koji tvrde da zastupaju istu tu ideju, teško je ne gledati u simboličkom ključu. To je stvar s kojom se na kraju suočio Slavo Kukić, jednako kao što se prije njega s njom suočio i nedavno preminuli Žarko Papić, o čemu je glavna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović i pisala na ovom mjestu, u oproštaju s Papićem.
Ako neki misle da to govori nešto o samom Papiću i Kukiću, a ne o općoj društvenoj atmosferi u Bosni i Hercegovini, onda ima privilegiju življenja pod staklenim zvonom u posljednjih nekoliko godina.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
O Slavi Kukiću i njegovoj profesorskoj karijeri, činjenici da je postao akademik jedine ozbiljne, državne akademije u zemlji, govorilo se i pisalo, možda i najbolje upravo na komemoraciji u samoj Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, pa se o tome nema što ni novo, ni bolje za reći.
Ali ono o čemu treba govoriti i što treba stalno napominjati jeste to da je Slavo Kukić bio čovjek koji je mogao, kao i skoro svi drugi, posebno u kraju iz kojeg je dolazio, reći da je njegovo socijalističko opredjeljenje bilo tu samo zato jer se tako moralo ili iz karijernih pobuda, a da je sad konačno slobodan da misli, radi i piše slobodno. I ništa mu se ne bi u tom slučaju dogodilo, niti bi ga itko loše pogledao kad su ionako toliki prije njega, uključujući kompletno vodstvo Herceg-Bosne i HDZ-a, sve do aktualnog predsjednika, napravili istu stvar.
On, međutim, nije odabrao da se odrekne dotadašnje karijere, niti je počeo o Bosni i Hercegovini, njenom društvu i prijedlozima političkog razvoja zemlje i njenih međunacionalnih odnosa govoriti nešto drugo, u odnosu na ono kako je govorio prije. Niti je bio spreman šutjeti o zločinima koje su uradili njegovi.
I, kako je to završilo? Pa time da je usred radnog vremena brutalno premlaćen na svom radnom mjestu, na Sveučilištu u Mostaru, a da to nije rezultiralo nikakvim većim posljedicama po napadače, niti ozbiljnim skandalom. I da se, onda kad je ispunio uvjete za mirovinu, institucija kojoj je posvetio desetljeća, nije ozbiljno oprostila od njega. Ista stvar dogodila se i s njegovim posljednjim oproštajem, koji je protekao bez makar i protokolarne sućuti onih koji vode lokalnu sredinu i politiku u njoj. Što opet, kao i u vezi onoga s početka teksta, ništa ne govori o samom Kukiću, nego o društvenoj i političkoj atmosferi u kojoj živimo.
Postoji, da opet ostanemo iskreni do kraja, teza među hrvatskim nacionalistima kako se Slavo “prodao” Sarajevu i Bošnjacima za razne sinekure i udoban život, pa samim tim i ne zaslužuje ništa od navedenog.
Što je teza koju je lako oboriti na svakom logičnom pitanju. Prvo na tome o lagodnom životu, u svjetlu svega ovoga što je proživio, a potom i s potpitanjem, zar nije bilo logično, ako se već prodavao, da se proda svojima i ima doista ugodan život, bez da se osvrće hoće li ga netko pretući?
Ali, to da su ljudi intelektualno lijeni i da ne vole one koji idu mimo struje, nije ništa novo.
Ostaje mi na koncu povratak početku teksta. Ona ideja o zajedničkoj, modernoj, sekularnoj i građanskoj državi Bosni i Hercegovini koja je imala manjinskih, ali solidnih 15-20% potpore među građanima na prvim višestranačkim izborima, doživjela je, nažalost, s protokom vremena potpuni poraz.
I kako odlaze posljednji Mohikanci te ideje, kakvi su bili i Papić i Kukić, ne pojavljuju se nikakve ličnosti tog profila među mladim ljudima, a još se manje profilira neka nova generacija ljudi koji bi tu ideju nosili, dok se ona unutar, čak i nominalno građanskih stranaka, deformirala kroz činjenicu da se one opet realno obraćaju skoro u potpunosti samo bošnjačkom biračkom tijelu, tu smo gdje jesmo.
Odnosno nigdje. Ali, ako ništa, ostat će barem spomen na ideju i na ljude koji su je nosili.
