U finišu svog mandata gradonačelnice Sarajeva, koji je obilježio niz bizarnosti, malograđanskih odluka i podilaženja najnižim strastima etnonacionalne mitomanije, Benjamina Karić nas je obdarila još jednim spomenikom u svojoj režiji. Nakon kamenog Tvrtka, ćevapa, baklava, lažnih dijamanata i stotinu čudesa iz Benjamininog svijeta okončana je i priča o postavljanju spomen-tenka u parku kraj sarajevske Druge gimnazije. Iako je u javnosti o ovom spomeniku bilo i ranije riječi, njegovim postavljanjem u jeku predizborne kampanje aktuelna gradonačelnica, koja je pak kandidatkinja za načelnicu Općine Novo Sarajevo, poručuje nam da je razina njene populističke agende usmjerena prije svega na reciklažu onih tačaka ovdašnje prošlosti koje bude jeftinu patetiku i truju ionako zatrovan javni prostor mitologemama rata. Kada se pogleda ono što danas jeste slika Sarajeva, stiče se dojam da rat u ovom gradu nikad nije ni završio, a da je opsada trajno stanje, koje pojedinci na vlasti nastoje opetovano produžavati i na toj činjenici do u beskraj jahati u svojim permanentnim kampanjama borbe za glasačko tijelo. Razlika je u tome što opsada sada nije više ona zločinačka sa okolnih planina i brda, nego duboka unutrašnja opsada od političkih predstavnika, koja je od stradanja stvorila vlastiti brend na kojem temelji svoj jedini smisao. Tu ne mislim na važnost sjećanja na ono što jesu povijesni fakti stradanja Sarajeva tokom četiri ratne godine, ali u trenutku kada ovaj grad grca pred nekim od suštinskih problema, kao što su vodosnabdijevanje, saobraćajna infrastruktura, divlja gradnja i betoniranje po obroncima olimpijskih planina, spomeničko ovaploćenje predstavlja ništa više nego dimne bombe sa jeftinim konfetama. Kojima se ono što su krucijalna pitanja za opstanak grada i uslova života u njemu dostojnih građana i vremena u kojem živimo zabašuruje, kako bi se neprestano na simbolima prošlosti bildalo aktuelno ludilo.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Ako pogledamo ono što je Karić producirala u svom četverogodišnjem mandatu, vidjećemo najobičniju kič kozmetiku kojom se ništa suštinski ne mijenja u simbolima urbanog života, već se neprestano na svim nivoima pothranjuju one priče o Sarajevu i Bosni i Hercegovini koje se svode na razinu stereotipnih viceva. Nemam zaista ništa protiv gastronomskih ponuda koje su specifične za ovaj grad, uz njih svi odrastamo i živimo, ali u domenu onoga što je gradonačelnica u svom mandatu govorila i činila doima se da glavni grad ove zemlje ne izlazi u svojim registrima van okvira toga. Vratimo se sada na tenk, koje god opravdanje za njega bilo, o kakvom se god obilježavanju prošlosti radi, u najmanju ruku, djeluje degutantno da se bilo kakav oblik podsjećanja na rat izlaže u takvom militarističkom duhu. Priča da je to uništeni “neprijateljski” tenk ni u kom smislu ne umanjuje morbidnost ovakvog spomenika. Da ne govorim o tome koliko je suludo da tenk bude postavljen u blizini jedne obrazovne institucije. Gdje god njegova cijev bila usmjerena, to je i dalje tenk, dakle mašina za ubijanje. I dok se mediji pune grozomornim izvještajima da su vlasti RS-a u školske udžbenike uvele kategoriju odbrambeno-otadžbinskog rata, u okviru koje će djeca učiti o ratnim zločincima, sa druge strane dolazi uravnoteženje u treniranju ratničkog duha školske djece, jer će u svojoj blizini gledati ovu grdosiju koja ne bi trebala biti isticana na bilo koji način. Ako se nekome čini da ima suštinske razlike u ta dva čina, zapravo je nema, jer rat je rat. Ma kako ga obilježavali, svaki vid njegovog uzdizanja na razinu najvažnijeg našeg kulturnog događaja besmislen je i, u najmanju ruku, problematičan.
Ali i da je tenk postavljen na bilo kojoj drugoj gradskoj lokaciji, to ni u kom slučaju ne bi umanjilo problematičnost ovakve vrste spomeničke arhitekture. Spomenici, memorijali, treba da podsjećaju na svu pogubnost rata, da svojim pamćenjem opominju i svjedoče viziju budućnosti koja neće biti ratna. Da bismo prevazišli rat u nama, mi moramo izaći iz ratnih narativa u našoj kulturi, kada to kažem, mislim prije svega da je svako navodno herojstvo u ratu, koliko god se doimalo plemenitim, pogrešno i ubilačko. Nema pravednih ratova, ali je na nama da se trudimo na svaki dostupan način da pokažemo da se rat može spriječiti, a jedini smisao sjećanja na njega upravo jeste da na tome insistiramo. Tenk ne odvraća od rata, tenk najdirektnije asocira na rat.
