Prvo sam bio u Kölnu, a odatle sam otputovao do Zagreba. Gadno je kad skačeš s jednog književnog festivala na drugi, bez obzira koliko dobri, korisni i unosni bili za samog autora. Veš pereš u hotelu, a to je skupa rabota, jer jedne oprane i opeglane gaće su 4 eura, a sigurno je da ti treba više od jednih čistih gaća, majica, čarapa, košulja, hlača.
Opet, nije to do pranja veša na putu, ni do osjećaja kada gubiš kompas za prostor, jer bukvalno nekad ne znaš u kojem si gradu kada se probudiš u sobi n-tog hotela. Odvojen si od sebe i postojiš samo kao pisac. Kao pisac koji revno ispunjava obaveze. Nekad se osjećam kao Pac-Man, i festivale doživljavam kao trešnje i jagode koje Pac-Man guta.
Čitajte kolumne Faruka Šehića:
Trešnje/jagode su honorari koje zarađujem na festivalima, promocijama, okruglim stolovima. Prihvatam sve pozive koji dolaze iz inostranstva, a volim imati čitanje i u Brezi ili Baru, odakle sam započeo jesenju turneju. Uvijek dajem sve od sebe na tim razgovorima povodom novog romana, starog romana, knjige pjesama ili priča.
Dobra je to pozicija jer se osjećaš kao pravi pisac. Nekad letiš i prvom klasom, sve je kako treba, hoteli su nekad vrhunski, nekad nisu. Honorari su vani više nego dobri. Obaveza ti je da predstavljaš svoje knjige, sebe kao pisca. Čini se kao lagan posao, ali pošto to radim već 25 godina, znam koliko je težak.
U Kölnu: dobar festival, opušteni ljudi, imao sam dva nastupa, jedan skupni i jedan solo. Taj solo je bio s mojom prevoditeljicom Rebekkom, pričali smo na engleskom i negdje pred kraj osjetio sam teški umor iznutra. Trudio sam se da se to ne vidi. A prije samog nastupa jedva sam čekao da počne. Predstavljali smo njemački prevod knjige pjesama “Moje rijeke” iz 2014. Nekad se na prevod čeka baš dugo. Tako mi je jedna knjiga priča prevedena na engleski nakon 15 godina, a i to smo morali ići na crowdfunding. Lako je biti strpljiv kada imaš trideset godina, ali kad prevališ pedesetu onda je to druga dimenzija.
Umor koji sam osjetio u Kölnu, pojavio se i u Zagrebu gdje sam promovisao novi roman, ali je sve prošlo kako treba. Vratio sam se u Sarajevo, ali umor (čitaj stres) nije htio da izađe iz mog tijela. Onda sam opet morao na put. Letio sam za moj omiljeni bivši grad: Berlin.
Bio sam dvije noći tamo. Premalo za grad kojim se mogu kretati s debelim, crnim povezom preko očiju. Imam taj grad u malom prstu. Kako je Berlin (a boga mi i Njemačka) otkrio svoje pravo lice već 8. oktobra 2023, to je sada bio moj omiljeni bivši grad. Kao bivša ljubav, koju ne možeš lako zaboraviti.
Nisam nikad ni imao idealističku sliku o ovome gradu iako sam mu spjevao hvalospjev u poemi koju sam pisao od 2017. do ovih dana. Naravno, na kraju spjeva o Berlinu idealizam se prometnuo u svoju suprotnost.
Svejedno, opet je to bio moj grad u koji dolazim 14 godina konstantno. Ima nešto u Berlinu neizrecivo lijepo i tužno, nešto melanholično što me podsjeća na egzistenciju koju nikad nisam imao, ili sam je imao u nekom drugom postojanju. U tom postojanju sam definitivno živio u Berlinu. To je živi grad a spomenik. Živi, vibrantni spomenik najvećem ludilu dvadesetog vijeka. Da ne pišem kako je sređen i organizovan život kada tamo dođeš iz jednog haotičnog i tjeskobnog grada kakvo je Sarajevo.
Imao sam skupni nastup u LCB-u, a to je stara vila na obali jezera Wannsee, blizu Potsdama, i ekvivalent toga bi bio kao kad bi rezidencija za pisce i prevoditelje bila smještena u najprezentativnijem objektu iz austro-ugarskog doba u Sarajevu. Znamo da ovdje pisce doživljavaju kao da ni ne postoje. Zato smo mi mala nacija i minorna kultura.
Usred čitanja u LCB-u imao sam želju da ustanem sa stejdža i odem napolje, da udahnem čist zrak s jezera koji miriše na vodeni pijesak i jesen u krošnjama. Neka lošina je ušla u mene i jedva sam skupljao snagu da pročitam pjesme na bosanskom, kako bi ih moj izdavač mogao pročitati na njemačkom. Preživio sam to veče, ali umor/lošina je ostala u meni. Stres me je ubrzao do krajnjih granica. Možda i osjećaj da dolazim u grad gdje ljude tuku po ulicama ako nose palestinsku kefiju. Osjećaj da radim nešto protiv svojih uvjerenja. Da hodam oko Kaiser Wilhelm memorijalne crkve na Ku’dammu, oko koje će berlinska policija ganjati desetogodišnjeg dječaka, koji će u ruci držati palestinsku zastavu, nekoliko dana nakon što se vratim kući.
Sukob je postojao u meni i dok sam bio u Kölnu. U Berlinu je to naraslo, plus ubrzanje od stresa i eto ga: bingo. Kao da sam došao na teritoriju koja je “preko noći” postala neprijateljska, a cijela vanjština grada je ista. A nju ne možeš ne voliti. Ona ne može postati neprijateljska. A nisu ni svi ljudi tamo prešli na tamnu stranu. Daleko od toga. U januaru mi izlazi prevod romana u Berlinu. Opet ću ići na promocije s pomiješanim osjećanjima, prepun slika ubijenih palestinskih civila. Zaljubljeno ću gledati u vanjštinu Berlina i misliti šta bi on mislio o meni da sam Palestinac. Iako ni ovako nisam bolje sreće, ni s ovim imenom i prezimenom.
