Vlast u Republici Srpskoj na političkim skupovima, ili putem medija, daje primjedbe na rad Suda Bosne i Hercegovine koje zbog svog oštrog sadržaja, nepotkrijepljenosti dokazima i učestalosti, prevazilaze granice prihvatljive kritike i čine neprimjeren pritisak. Pritom se pominje i procesuiranje konkretnih kaznenih djela, koja su u tijeku, što je miješanje u sudski proces. Tako je direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica iz Banje Luke Viktor Nuždić nedavno u intervjuu za Glas Srpske rekao da se suđenje bivšem komandantu 5. korpusa Armije BiH Atifu Dudakoviću i drugima namjerno odugovlači kako general ne bi bio osuđen za zločine nad Srbima u Bosanskoj krajini. Ovakav zaključak nije se mogao izvesti samo zbog toga što proces Dudakoviću i još 16-orici pripadnika pomenutog korpusa traje duže od pet godina (počeo 15. 4. 2019) budući da je bilo više odgađanja ročišta zbog Dudakovićeve bolesti i još nekih optuženih, što je Sud, uz liječničke dokaze, morao uvažiti. Naravno, nije ovo prvo suđenje koje se odužilo, bilo je takvih i ranije, pa i u Haškom tribunalu neki procesi su trajali godinama. Naprimjer, suđenje Jadranku Prliću i još petorici optuženih za ratne zločine protiv bošnjačkih civila u vrijeme tzv. Herceg-Bosne, trajalo je devet godina (od 2004. do 2013), a pravomoćna presuda od ukupno 111 godina zatvora izrečena je 2017. Čim je više osoba na optužnici, suđenje ne može biti kratko, čak i kad nema čestih prekida zbog bolesti optuženih, svjedoka ili vještaka.
Na suđenju generalu Dudakoviću sada je dokazni postupak Tužiteljstva i na nekoliko ročišta iznosi se nalaz vještaka sudske medicine Željka Karana o obradi i identifikaciji posmrtnih ostataka pronađenih na području Sanskog Mosta, za koje je dijelom konstatovao da je smrt nastupila dejstvom projektila. Na početku suđenja Tužiteljstvo je planiralo izvesti 447 svjedoka, 16 sa mjerom zaštite, dva svjedoka kroz zapisnike i šest vještaka uglavnom medicinske struke, te iznošenje tisuća materijalnih dokaza. Dio od ovog je već realiziran, ali je s obzirom na broj svjedoka predsjednica Sudskog vijeća Željka Marinić kazala kako je potrebno najmanje 500 sati za izvođenje dokaza, ne ulazeći u vrijeme za unakrsna ispitivanja svjedoka i vještaka. Kad se ovome dodaju i svjedoci obrane i drugi dokazi koje predlažu odvjetnici, a što će uslijediti, onda bi i onome tko nema pravničkog znanja moralo biti jasno da se tako važna stvar ne može prelomiti preko koljena, nego je potrebno poštovati svaki dio kaznenog procesnog prava da bi suđenje bilo fer i pravično.
Pomenuti Nuždić vjerojatno je smatrao da je dovoljno da centar čiji je direktor pripremi kaznenu prijavu i navodne dokaze protiv Dudakovića i njegovih oficira i da bi to Sud BiH samo trebao aminovati i izreći osuđujuću presudu, ali to ne ide tako. Veći dio javnosti u Federaciji BiH mišljenja je da do ovog suđenja nije ni trebalo doći i da su ga iz Banje Luke isforsirali u cilju stvaranja vještačkog etničkog balansa u počinjenim ratnim zločinima kako bi pokušali promijeniti povijesne činjenice i karakter rata u Bosni i Hercegovini. Pojedini pravni stručnjaci ističu i ovo: da su postojale i najmanje indicije o tome da je Atif Dudaković počinio ratne zločine po zapovjednoj odgovornosti, on bi bio procesuiran u Haškom tribunalu na isti način kao što su bili suđeni generali Rasim Delić, Enver Hadžihasanović i Sefer Halilović. Podsjetiću da je Žalbeno vijeće Tribunala 2013. potvrdilo prvostupanjsku presudu generalu Deliću kad on više nije bio živ, jer je preminuo 2010. godine u Sarajevu. Osuđen je na tri godine zatvora kao nadređeni – a na temelju dokaza iz žalbe, kako je izjavila njegova odvjetnica Vasvija Vidović, trebala mu je biti ukinuta osuđujuća presuda. Očevidno je da se kažnjavanjem Rasima Delića pokušala izjednačiti navodna krivica generala Armije RBiH sa nesumnjivom i sudski dokazanom krivicom generala Vojske Republike Srpske, od kojih su Ratko Mladić i Zdravko Tolimir osuđeni na doživotni zavor, ali se s tom podvalom ipak nije uspjelo.
Na kraju, nitko nije kriv dok se to ne potvrdi pravomoćnom sudskom presudom, a dotle za sve optužene važi presumpcija nevinosti. Dakle, ako se presuda više ne može pobijati žalbom, nastaje formalna pravomoćnost presude. Zašto na ovo podsjećam? Zato što su pojedinci skloni prejudiciranju, tj. da nekoga subjektivno osude i prije završetka sudskog postupka.
