Srđan Mandić je više no ubjedljivo ostao načelnik u centralnoj sarajevskoj općini, sa gotovo duplo više glasova od drugoplasiranog Dennisa Gratza. I zato s pravom likuje, makar to značilo da u javni prostor izbaci – slučajno ili ne – svu bijedu naše domaće politike. Ovaj dvostruki osvajač prve pozicije u općini koja je, kako onomad reče Bakir Izetbegović, vrednija od deset drugih, već u prvom javnom nastupu išamarao je i svoju stranku i trojku, a građane koji su glasali za njega utješno poučio – nije važno ako općina izgubi proces s Centralnom bankom BiH, zakon štiti budžete, pa za njegova vakta neće biti proglašen bankrot! Ovaj politički, kome ponosno doprinosi, apsolutno ga ne zanima, uostalom zar je u Bosni i Hercegovini ikad bila novost klanje vola zbog kile mesa? Mandić je ustvari ilustrativan primjer nezajažljivosti u politici, što je i pokazao samodopadno jurišajući da se osveti upravo onima koji su mu – u konačnici – zakucali pobjedu, Našoj stranci i Elmedinu Dini Konakoviću, lideru Naroda i pravde.
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
Prva Mandićeva prinesena žrtva je njegov stranački kolega Nihad Uk, premijer Sarajevskog kantona čijoj je Vladi Mandić najavio kraj, što su zdušno pozdravili opozicionari. Uk je politički predstavnik svega onog za što se zalaže Naša stranka, no u ovom slučaju Mandiću je bitan koliko i sam NS, on cilja svoga kuma i lidera partije Edina Fortu. Uk je praktična kolaterala, koju Mandić poništava zahtjevom za novu energiju u Vladi KS-a, šaljući poruku svom partijskom šefu da ne zna voditi kadrovsku politiku. Javna je tajna, da ne kažem već urbana sarajevska legenda, kako je upravo prijetnjom Forti i partijskom genseku izvojevao vlastitu ponovnu kandidaturu, uprkos činjenici da je tokom načelničkog mandata Istinomjer imao relativno lak posao prateći Mandićeve rezultate: ukupno jedno ispunjeno obećanje dato građanima Centra uoči izbora 2020. godine. Taj je (ne)radni angažman već na polovini mandata do usijanja doveo relaciju NiP-ovog kluba i načelnika, pokrenuta je i procedura opoziva protiv koje se Mandić borio bukvalno svim sredstvima, no presudila je Konakovićeva posvećenost politici trojke. Iako je u javnom prostoru lider NiP-a razmjenjivao i oprečne stavove sa nižim nivoima u stranci, pravdajući to i snagom NiP-a da uprkos različitim mišljenjima ostane dosljedan principima partijske politike, bilo je više no jasno da je iza kulisa svojim autoritetom sačuvao načelnika Centra.
Što, naravno, Mandića nije spriječilo da, sve hvaleći jedinstvo trojke, juriš nastavi na NiP svojim porukama “porodici Ademović”. Saznali smo tako da su ga “godinama maltretirali”, ali im je on prepolovio i klub i rezultat, a na svojoj strani – uvjeren je – ima ne samo Našu stranku već i SDP, pa njemu NiP i ne treba. On je taj koji će obaviti diferencijaciju u NiP-u na one koji su za i protiv njega i naravno sarađivat će samo sa onim dijelom “glasača NiP-a” koji je njemu dao povjerenje. Nije Mandić kazao ništa posebno novo, jednako kao i njegova ucjena Forte formiranjem paralelne Naše stranke u Centru, koji je općina-baza NS-a, što su pokazali svi izbori do sada, i ambicija o raskolu Konaković-Ademović podugo je kuloarska top-tema, da ne kažem ozbiljna politička akcija usmjerena prevashodno protiv lidera NiP-a. Dino Konaković je od formiranja trojke pokretačka snaga i motor politike promjena koja je do sada najveće rezultate i pokazala tamo gdje on najviše i može utjecati – na međunarodnom planu. Nakon skoro decenije potpune stagnacije euroatlantskih integracija Bosne i Hercegovine, zahvaljujući njegovom angažmanu, naša zemlja se konačno vratila svojim definiranim opredjeljenjima ka Evropskoj uniji i NATO savezu. To možda i najbolje prepoznaje Milorad Dodik, lider SNSD-a i još uvijek najveći teret bosanskohercegovačke države, koji više ne uspijeva ni sakriti koliko mu Konaković smeta. A da je u pravu i da mu upravo ministar spoljnih poslova BiH mrsi (pro)ruske planove, vidi i najneinformiraniji građanin – za razliku od svoje prethodnice iz Izetbegovićevih redova, Konaković ne samo da ne pada u nesvijest od divljenja Sergeju Lavrovu i iranskim ministrima, on je potpuno posvećen briselskoj administraciji kojoj nemilice tumači sve one zakulisne prepreke naše zemlje nastojeći da izbjegne i klipove (ne)pravog Daytona koje svako malo Dodik podmeće iz vizure Vučićeva srpskog sveta.
Iako sve akcije za evropsku BiH vodi u ime trojke, Konaković nerijetko ostaje sam, a rezultate koje BiH realno ima – zahvaljujući i međunarodno promijenjenoj klimi – ne prate uspjesi na domaćem terenu. To SDA vješto koristi: u prvom redu kampanjom proglašavanja izdajnicima Bošnjaka svih onih koji ne pristaju na antizapadnu propagandu, a onda i fakturiranjem vlastitih grijeha trojci. KCUS je možda i najbolji primjer: iako je prva dama SDA zdravstvo gotovo potpuno dehumanizirala, iako trojka nadljudskim naporima nastoji liječenje bolesnih i podršku trudnicama staviti na vrh svoje ljestvice prioriteta, tema svih tema je podatak da je najveća i najvažnija zdravstvena institucija u zemlji još bez direktora. Malo je ko dovoljno naivan da povjeruje kako SDA juriša na Našu stranku ili SDP, jasno je k’o dan da su sve snage usmjerene kontra NiP-a čija je personifikacija upravo Konaković. S Kemalom Ademovićem je i napustio SDA i napravio NiP, pa su ataci na porodicu prvenstveno fokusirani na izazivanje raskola u vrhu NiP-a. Do sada ovu akciju SDA prate i one snage iz redova trojke koje bi da oslabe NiP, i iz ličnih i iz uskostranačkih interesa, pripremajući teren za svoje političke i interesne akcije, računajući da će im i samima biti lakše s eutanaziranim Konakovićem. U te se svrhe posljednjih dana NiP-ovi rezultati i bukvalno polove i prikazuju znatno lošijim nego to u konačnici jesu. Oni kojima je Centar primjer svih primjera zaboravljaju i postaviti pitanje da li bi NiP – recimo – da je zaista opozvao Mandića, danas pričao drugu priču, makar u ovoj općini?
Kako god, nesporno je da je najjača bošnjačka stranka u Federaciji osvojila najviše i glasova i mandata, no ako je to vizura – Narod i pravda je druga, iako SBiH jeste rastao, najviše u Sarajevu, zahvaljujući Semiru Efendiću. SDPBiH je također porastao u Sarajevu, no ukupno gledano, zapravo se vratio broju glasova svoje standardne građanske osnovice i ima i dalje trostruko više glasača od SDA-ovih građana iz DF-a. Ni NS nema neki razlog za veliko slavlje, nestao je u Mostaru. Što će reći da valja ohladiti i glave i strasti i dohvatiti se posla. Ali se i riješiti onog ćoravog, prljavog i ucjenjivačkog, koji podrazumijeva mešetarenja svake vrste. Računica je više no jasna: SDA ne krije da ima saveznike za juriš na opće izbore i bit će više no zadovoljna ako od Konakovića napravi bosanskog Zaeva. SDP i NS su onda kolateralna šteta, skupa sa svim onim koji pomažu ovaj SDA-ov nijet. Na gubitku je opet Bosna i Hercegovina kojoj puno više od političkih sujeta treba euroatlantski put.
