Samo život vam može prirediti situacije od kojih vam staje dah. Od sreće ili tuge, od šoka ili nekog preokreta. Upravo to se desilo porodici Haračić iz Teočaka tog 23. decembra 2020. godine. Jedan sasvim uobičajen dan donijeće tragediju u kuću dvije porodice. U noći između 22 i 23 sata desio se stravičan zločin u domu starog bračnog para Džuzdanović koji su zvjerski napadnuti hladnim oružjem. Sa preko 57 ubodnih i drugih rana Muji i Hajriji su nanesene kobne rane od kojih je starica ujutro preminula. Starac je preživio napad, no preminuo je nakon dvije sedmice. Za ovaj zvjerski zločin optužen je mladić Haris Haračić koji je ubrzo priveden, a već četvrtu godinu se nalazi u pritvoru. Prošlog ljeta proglašen je krivim za ovaj zločin i osuđen na 30 godina zatvora. Haračić cijelo vrijeme tvrdi da nije kriv, te da je unesrećenim starcima pokušao pomoći kada ih je u kući zatekao oblivene krvlju.
Mirsada Haračić, Harisova majka, u svojoj ispovijesti prisjeća se svega što se desilo tog kobnog decembarskog dana.
„Uobičajen dan 23. decembar. Haris je spavao do 10 sati, kasnije smo otišli u Tuzlu, on me vozio na fizikalnu terapiju zbog moje kičme. Bili smo u Tuzli do 16:30. Vratili smo se kući a onda smo se spremili da odemo na jednu svadbu. Bilo je to skromno veselje u susjednom selu gdje smo Haris i ja došli oko 18 sati. Bili smo prisutni na toj večeri. Ništa nije bilo previše slavlja, to su nam dugogodišnji prijatelji. Haris mi je rekao da ću ja voziti nazad jer on želi popiti par piva. Tamo smo ostali do 21 – 21:30 sati“, prisjeća se Mirsada.
Po povratku kući, Haris se nije dugo zadržao u domu jer je imao dogovoren sastanak sa školskim prijateljima koji su došli iz Njemačke.
„Došli smo kući, a on je rekao da neće sjediti dugo jer je policijski sat u 23 sata. U istoj garderobi je otišao da se nađe sa prijateljima i da neće ostati dugo. Pozvao je i svog srednjeg brata, ali je brat odbio jer nije želio da se oblači radi tih pola sata. Ja sam sa najmlađim sinom legla u sobu da čitamo lektiru. Otac je bio na vikendici“, nastavlja Mirsada.
Košmar počinje
Nakon toga noć se vrlo brzo pretvorila u košmar.
„Baš sam govorila malom saće 23 sata nema Harisa da dođe kući, a ni oca da nas zove da dođemo po njega. Srednji sin izlazi do ljetne kuhinje da skuha čaj, ja ga pitam šta će mu čaj u ova doba, a on kaže nešto mu se pije. Sve se to dešava u 5-10 minuta“, prisjeća se Mirsada i nastavlja:
„Srednji sin je ušao u 23 sati i kaže: Mama siđi u kupatilo Haris je sav krvav. Trčećim korakom sam sišla niz stepenice i našla svog sina kako stoji u kadi, drži se za stomak i govori: Oni su mene mama uboli. Mislila sam da je uboden u stomak. Kažem Danisu da odmah zove oca. Skidam pantalone s njega i mislim da je uboden u stomak, da se nešto desilo u kafiću, da je neko nekoga ubo, da se neko pobio pijan…On ništa ne govori, sav je izgubljen i na moja pitanja gdje je bio i šta se desilo nemam odgovora. Kako sam ga skidala, pustio je ruke i vidjela sam da je stomak čitav i da iz ruku teče krv“, govori nam Mirsada, te dodaje:
„Ruke sam mu zamotala u dva peškira i izvela ga na hodnik da sjedne da dođe sebi. U tom trenutku upada policajac. Jedan i drugi. Jedan je bio u uniformi i drugi koji nije bio u smjeni. Nije bio u uniformi. Ne znam ni zašto je taj drugi ušao u moju kuću. Taj u civilu. Ja cijelo vrijeme ne znam šta se dešava. Ni šta se dešava, ni ko je pozvao policiju. Policajac pita Harisa kako je, a on mu odgovara da je dobro i uz to dodaje: Vidi šta ti se desi kad hoćeš nekom da pomogneš. Taj policajac mi je rekao da zatvorim vrata kupatila i da ništa ne diramo. To sam i uradila“.
U međuvremenu, kući je stigao otac Hajrudin Haračić, poznati teočanski ljekar, specijalista Urgentne medicine. On je boravio na vikendici, a pošto je nevozač po njega su kolima otišli komšija, komšinica i Mirsadin otac.
„Haris mu je pokazao ruke, a muž je rekao da ne može tu sanirati te rane i da se mora ići do Doma zdravlja. Sve se odvija u šoku, jer nikada se nismo našli u takvoj situaciji i nikome ne bih poželjela to“, govori Mirsada, te nastavlja:
„Izlazimo i vidimo da policajci stoje napolju. Haris je bio presvučen a sva odjeća u kojoj je došao je ostala u kupatilu. Jedan od policajaca, Izudin Zehić, njihov inspektor, pita mene da li je ovo Harisov telefon. Priđem nedaleko od naše kuće, kažem da jeste i krenem da ga uzmem, ali mi je rekao da ga ne smijem dirati sa tog mjesta. Taj telefon mu je ispao. U pratnji policije otišli smo do Doma zdravlja. Hajrudin je obukao rukavice da ga zašije. Iz lijeve ruke je šikljala krv jer je prerezana tetiva. Priključuje mu se infuzija. U tom trenutku dolazi inspektor Zehić Izudin sa svojim aparatom i slika te povrede. Muž mu je rekao da mu je on mogao slikati telefonom, ali on odgovara „ne, ovo je službeno““.
Od medicinara koji su stigli u Dom zdravlja, saznaju da su Mujo i Hajrija Džuzdanović povrijeđeni i da su prevezeni u Tuzlu.
„Pomislila sam da se neka tuča desila na putu kraj njihove kuće. To je put kojim svi mi prolazimo godinama. Završili smo saniranje rana i krenuli kući u pratnji policajca. Haris drhti od zime, pokrila sam ga dekom, a u tom trenutku u kuću ulaze tri čovjeka. Ni dan danas ne znam ko su bili ti ljudi. Samo su upali u kuću sa jednom velikom baterijom i vrećom u ruci. Rekli su da moraju pokupiti njegove stvari. Oni su ušli u kupatilo i pokupili njegov veš. Ništa nisu fotografisali, samo su pokupili sve u vreću i svezali. Onda su rekli: Momak ti moraš ići sa nama da daš izjavu“, prisjeća se Mirsada, te nastavlja:
„U tom trenutku Haris ustaje, oblačim mu zelenu duksericu, izlazim do ispred kuće, vežem mu cipele i on izlazi s njima i sjeda u policijsko auto. To je negdje oko 2 sata poslije ponoći, 2:30. Ostali smo u kući raspravljali šta se uopšte desilo, što su ovi povrijeđeni, ko je povrijeđen. Apsolutno vam ništa u glavu ne dolazi šta se desilo“.
Pretres
Zora je svanula, no u porodici Haračić još uvijek ne znaju gdje je i kada će se kući vratiti njihov sin. Otac Hajrudin je otišao na posao, a majku Mirsadu je oko 9 – 9:30 sati neko pozvao telefonom sa nepoznatog broja.
„Bio je to moj sin koji mi je rekao: Mama, tražite mi advokata ja moram za Tuzlu. Sine, kakvog advokata, zašto će ti advokat, pitala sam ga, a on mi je samo rekao da mora za Tuzlu i tada se veza prekinula. Zovem muža i kažem mu da zove policiju da vidi šta se dešava. Muž je rekao da je zvao par puta i da mu se niko nije javio“, prisjeća se Mirsada, te dodaje:
„Muž se vratio s posla, žute su trake oko naše kuće. Policija, narod se neki skuplja. Kroz prozor sam vidjela neku nepoznatu osobu sa kaputom kako popravlja onu macu oko vrata. Nisu mi jasni ti ljudi koji dolaze. Ne znajući da je to tužiteljica. Sve se to dešava između 9:30 i 10 sati. Zove me Harisova djevojka koja živi u Švicarskoj i pita me: Mirsada šta se ovo dešava sa Harisom. Odgovorila sam joj da ne znam i nije mi jasno otkud ona iz Švicarske zna šta se dešava. Ona mi kaže: Pa zar ti Mirsada nisi ulazila na Facebook? Otvorila sam Facebook i vidjela sliku svog sina koju je postavila kćerka žrtava. Nazvala ga je ubicom, bez ikakvih dokaza. On je odveden da da izjavu u svojstvu svjedoka, pa je odveden u svojstvu osumnjičenog. Ona je to objavila na svom profilu. Kad je ona prije uspjela da uđe na njegov profil, uzme njegovu sliku, da sve to objavi…Ništa mi to nije bilo jasno“.
Nakon što je ugledala šokantnu objavu na društvenoj mreži, Mirsada je izgubila svijest.
„Znam da sam se probudila i da je medicinska sestra bila kraj mene i da mi daje injekciju“, prisjetiće se.
„Nakon toga došla su tri čovjeka i jedna žena plava kratko ošišana i moja dvojica komšija. Kažu da moraju pretresti kuću. Krenuli su pretresati. Što god mislite da treba uraditi, radite. Krenuli su uz stepenice, svi ulaze u čizmama i sa maskama zbog korone. Jedino što sam im rekla je da gore ima dvoje maloljetne djece i da ih molim da skinu obuću. Oni su se izuli, sve su pretresli, muž se potpisao da su pretresli kuću, ali ništa nisu nisu našli.Pitali su me da li je Haris donio nešto sa sobom. Donio je kutiju sa dvije cigare, svoj zipo upaljač, svoj novčanik i sat s ruke. Sve to je bilo na veš mašini, to sam im iznijela, a oni su rekli da im to ne treba. Pokupili su se i otišli. Sve to oko naše kuće, te trake i policija trajalo je do poslijepodne“, kaže Mirsada.
U šoku, Hajrudin i Mirsada su počeli da se raspituju za advokata.
„Ništa nismo znali, zvali smo prijatelje za advokata, a kasnije smo čuli da se desilo ubistvo. Da je žena umrla, a da je čovjek preživio. Pomislim, hvala Bogu da je bar on preživio. Ispričaće šta se desilo. Našli smo advokata Rifata Konjića koji nam je bio advokat 14 mjeseci. Vidjeli smo da naša suradnja ne ide u pravcu koji je trebao pa smo tražili drugog“, prisjeća se majka Harisa Haračića, te nastavlja:
„Žena je umrla oko 9:30, djed je bio u bolnici do pred novu godinu, tih nekih pet dana. Bio je kod kuće nekih pet dana. Prolazio je pored naše kuće, svaki dan ga je sin vozio na previjanje. Ne mogu da zamislim ako se djed nije mogao sjetiti mog sina, nije se mogao sjetiti ničega, da se nije mogao sjetiti bar naše kuće. Mi živimo tu 17 godina. Da bar kaže to je kuća tog momka. Barem po ocu, jer moj mužih je liječio dugo godina. Mi smo dalji rođaci i komšije. Nikakav kontakt nismo imali s njima. Niti ružan, niti lijep. Zdravo za zdravo, sasvim uobičajeno. Čak je sin znao i pomoći djedu da ponese teške kese. To je radio svakome od njih. To je sve što ja znam“.
Haris Haračić je optužen i okrivljen za svirepa ubistva. Izrečena mu je dugogodišnja zatvorska kazna od 30 godina. Ipak, uložili su žalbu Vrhovnom sudu FbiH koji bi trebao da se očituje o tome u narednom periodu. Do tada Harisov boravak u tuzlanskom pritvoru ušao je u četvrtu godinu. Mirsada ističe da je njen sin bio sasvim običan mladić koji je studirao informatiku i planirao budućnost.
Haris je svima pomagao
„Haris je jako druželjubiva osoba. Svima je pomagao. Upisao je fakultet u Tuzli, studirao je informatiku i imao djevojku sa kojom se zabavlja duže vrijeme. Bio je četvrta godina Informatike i imao je plan da u aprilu mjesecu zaruči tu djevojku. Išao je i u zlataru slikao je prsten i govorio mi: Mama, nije ni toliko skup, mislim da bismo mi to mogli kupiti. Rekla sam mu: Harise nisu važne pare, kad dođe vrijeme za to, sve će se naći. Položio je vozački. Imao je sve normalne planove. Cijelu koronu nije nigdje izlazio, radio se neki beton oko kuće. On je sve to sa bušilicom polupao oko kuće. Da mu prođe vrijeme. Tu su mi otac i majka koji žive blizu nas. Kad god nije išao na fakultet, on kod kuće skuha kafu i odnese da popije s nenom. Nikada nije bio problematičan. Imao je društvo, družili se, nije bio alkoholičar, nije bio narkoman…Dobrovoljni davalac krvi. Kome god je mogao pomoći, on je pomagao“, kroz suze priča Mirsada i dodaje:
„Sjećam se da je dan prije jednoj komšinici otišao autom i dovezao joj TV. Prvi put je stara nana kupila plazmu. Unio joj je TV u sobu i rekao: Sad bih ti ja to priključio i namontirao, al čeka me cura, pa ću ja to tebi sutra. Ostao je taj televizor da njega čeka sutra. Kaže komšinica: kad god ga upalim sjetim se tih njegovih riječi šta je rekao“.
Od tog decembarskog dana više ništa nije isto u porodici Haračić. Hajrudin i Mirsada trude se da sinovima Danisu (20) koji studira farmaciju i Emilu (16) srednjoškolcu, priušte normalan život. Iako znaju da je njihov najstariji brat u pritvoru i bori se da dokaže svoju nevinost.
„Naš život se u roku 10 minuta promijenio za hiljadu stepeni. Ne dao Bog nikome da se desi nešto tako. Čovjek ne može ni zamisliti kroz šta smo sve prošli i kroz šta sve prolazimo. Prvo se susrećete sa nečim što ne biste mogli ni sanjati da bi vam se moglo desiti. Žao mi je i tih nastradalih ljudi. Ne mogu reći da mi je svejedno, ko god da je to uradio. To su ljudi koje poznajete“, poručuje Mirsada i nastavlja:
„Tri godine je u pritvoru i ja sam tu svaki dan. Svaki dan mu dolazim, donosim mu da jede i sve ono što se po zakonu može unijeti da ne oštetim nikoga. Izradim mu fotografije iz naše avlije, zapakujem u kovertu i pošaljem. Pišem mu pisma. Gledam da mu taj boravak olakšam. On mi za svaki rođendan pošalje buket cvijeća. Sve te bukete čuvam iako se cvijeće već odavno osušilo. Nikada nećemo odustati od njega, do zadnjeg daha našeg. Mi znamo da to naše dijete nije krivo“.
Podrška komšiluka
Na upit kako se Haris osjeća, da li je klonuo psihički, njegova majka kaže:
„Dobro se drži i primjetili smo da je pametniji od nas. Psiha ga drži i uvijek nam kaže: Samo dragi Bog je svjedok da ja te ljude nisam povrijedio. Psihički je jak. Isti onaj moj sin koji je izašao prije tri godine iz kuće. Ništa se nije promijenio. Što se tiče vodnika, ima sve pohvale u pritvoru za svoje ponašanje. Ostao je onaj isti koji svakome trči da pomogne. Svi mu dolaze u posjetu“.
Neizostavno pitanje bilo je i kako se komšiluk i sredina u kojoj žive ponašaju prema njima. Očekivano je da porodice ubica ili zločinaca u svojim sredinama budu stigmatiziranje i odbačene. U slučaju porodice Haračić, sve je suprotno:
„Što se tiče komšiluka, mogu samo pohvaliti te ljude. Od prvog dana kako su počeli dolaziti u našu kuću, ni dan-danas se nisu zaustavili. Pažnja, poruke, pozdravi…Uvijek su tu. Nijednog momenta nismo osjetili da se naš komšiluk udaljio od nas. Oni nam čak daju snagu da se izborimo, da dokažemo da to dijete nije onakvo kakvo se predstavlja. Čak mu šalju i poklone. Sve su to starosjedioci koji poznaju i nas i kuću oštećenih. Uglavnom su to riječi podrške i da će sve biti dobro. Čak mu je i komšiluk išao u posjetu“, objašnjava Mirsada.
Od Vrhovnog suda FBiH očekuje da cijeli slučaj sagledaju realno i objektivno. Nada umire zadnja, pa tako se i Mirsada nada da će se desiti nešto dobro i da će više sudske instance poništiti prvostepenu presudu izrečenu njenom sinu:
„Očekujem da će Vrhovni sud uvidjeti sve nepravilnosti, sve činjenice. Da će se pozabaviti time, da to neće biti brzinski kao ovdje na sudu. Da sve što njima odgovara prihvataju objeručke, a ono što im ne odgovara nikako ne prihvataju. Da će istina izaći na vidjelo i da se dokazima dokaže, a ne rekla-kazala, da naš sin nije počinio taj zločin“, zaključuje Mirsada Haračić.
J. J.
