Ostanak u BiH mora biti razuman izbor, a ne test patriotizma

Sarajevo je 23. i 24. septembra domaćin prestižnog međunarodnog skupa koji u fokus stavlja pitanje odgovornosti kapitala i znanja prema društvu. Internacionalni univerzitet u Sarajevu (IUS), u partnerstvu s renomiranim Institutom Islamske razvojne banke (IsDBI), organizira konferenciju pod nazivom “Values for Impact: Solidarity, Authenticity and Prosperity” (Vrijednosti za utjecaj: Solidarnost, autentičnost i prosperitet).

Događaj okuplja vodeće domaće i međunarodne istraživače, privrednike i donosioce odluka – uključujući predstavnike akademskih institucija iz Velike Britanije, Turske, Malezije, Katara, Španije i Indonezije, kao i ključne aktere iz finansijskog i javnog sektora Bosne i Hercegovine. Konferencija kroz 12 sesija i više od 50 istraživačkih radova otvara ključne teme današnjice: od etičkih i islamskih finansija, vještačke inteligencije i zelenog poslovanja, do razvoja tehnoparkova i modela podjele rizika za finansiranje startup kompanija.

Cilj skupa nije ostati u sferi akademske teorije, već premostiti jaz između univerziteta, privrede i vlasti, te ponuditi primjenjiva rješenja koja donose opipljivu korist građanima i ekonomiji.

O tome kako apstraktne pojmove solidarnosti i prosperiteta pretvoriti u nova radna mjesta i fer ugovore, zašto zgrada tehnoparka bez podrške ne znači ništa, te kako spriječiti da etično bankarstvo i ESG standardi postanu tek prolazni marketinški trend, razgovaramo s dr. Admirom Meškovićem, članom organizacijskog odbora konferencije i istraživačem na IUS-u.

U otvorenom i sadržajnom intervjuu, dr. Mešković objašnjava zašto Bosna i Hercegovina ne smije biti samo pasivno tržište ili izvoznik obrazovanih ljudi, već mjesto gdje se kreiraju modeli i pruža stvarna šansa mladima s vizijom čak i onda kada iza sebe nemaju početni kapital ili nekretninu pod hipotekom.

Internacionalni univerzitet u Sarajevu organizira konferenciju “Values for Impact: Solidarity, Authenticity and Prosperity” u saradnji s Institutom Islamske razvojne banke. Šta ovakvo partnerstvo znači za akademski i finansijski sektor u Bosni i Hercegovini i regiji?

Za mene je najvažnije što ovakvo partnerstvo Bosnu i Hercegovinu stavlja za isti sto s ljudima i institucijama koji razvijaju savremena finansijska rješenja. Ne trebamo biti samo tržište na koje dolaze tuđi proizvodi niti zemlja iz koje odlaze obrazovani ljudi. Trebamo biti i mjesto na kojem nastaju znanje, ideje i modeli primjenjivi drugdje. Saradnju s Institutom Islamske razvojne banke vidim upravo kao priliku da Sarajevo dobije snažniju ulogu u toj međunarodnoj razmjeni.

Za akademsku zajednicu to znači mogućnost povezivanja istraživača, kvalitetnijih zajedničkih radova i neposrednog kontakta studenata s međunarodnim stručnjacima. Kroz naš Centar za islamske finansije, inovacije i održivost – CIFIS, pri IUS-u, želimo graditi dugoročnu vezu između istraživanja, obrazovanja i potreba privrede. Konferencija je važan dio tog nastojanja, ali ne bi trebala biti njegov krajnji domet.

Posebno cijenim doprinos dr. Samija Al-Suwailema. Njegovo učešće ne svodi se na protokolarno obraćanje jer program uključuje i masterclass za studente, s temama podjele rizika, finansijske stabilnosti i primjene vještačke inteligencije u islamskim finansijama. Takav neposredan prijenos znanja smatram jednom od najvrednijih dimenzija partnerstva.

Za finansijski sektor prilika je da razgovara o tome šta bi mogao raditi drugačije, kako bolje finansirati poduzetništvo, prepoznati kvalitetan projekt i učiniti uslugu razumljivijom i dostupnijom. Ne bih partnerstvo predstavljao kao obećanje da će investicije automatski doći. Njegova vrijednost je u tome da zajedno postanemo sposobniji pripremiti projekte u koje vrijedi ulagati.

Svi priželjkujemo pravednije društvo, ali riječi poput “solidarnosti, autentičnosti i prosperiteta” ljudima često zvuče kao političke ili akademske floskule. Kako te vrijednosti pretočiti u nešto od čega građani Bosne i Hercegovine mogu stvarno bolje živjeti?

Razumijem tu rezervu. Ako iza velikih riječi ne dolazi promjena koju čovjek može prepoznati u svom životu, onda one zaista postaju prazne. Zato bih ove tri vrijednosti preveo na vrlo jednostavna pitanja.

Solidarnost podrazumijeva pitanje ima li sposobna osoba priliku i kada nema naslijeđenu imovinu, porodične veze ili početni kapital? Ona se ne iscrpljuje u pomoći nakon što je neko već zapao u teškoće. Za mene podrazumijeva i stvaranje uvjeta da ljudi mogu raditi, obrazovati se i samostalno izdržavati porodicu.

Autentičnost znači odgovara li ono što institucija govori onome što stvarno radi? Ako se finansijski proizvod predstavlja kao etičan, to bi se trebalo vidjeti u jasnom ugovoru, poštenom odnosu prema klijentu i stvarnoj koristi od finansiranja. Nije dovoljno promijeniti naziv proizvoda, a ostaviti klijenta jednako zbunjenim ili nezaštićenim.

Prosperitet bih mjerio kvalitetnim radnim mjestima, sigurnijim prihodima, većom produktivnošću i mogućnošću da porodica planira budućnost. Zamislimo, naprimjer, finansiranje kojim malo preduzeće nabavlja efikasniju opremu, smanjuje troškove i zapošljava još jednu osobu. Ili ulaganje u energetsku efikasnost koje domaćinstvu zaista smanjuje račun. To su ishodi koje građani razumiju.

Vrijednosti moramo prevesti u način na koji se novac ulaže, prilike dodjeljuju i rezultati provjeravaju. A korist od takvog pristupa treba biti otvorena svim građanima. Pošten ugovor, odgovorna institucija i prilika za rad nisu potrebe samo jedne vjerske ili društvene grupe.

Često imamo osjećaj da naši profesori, političari i privrednici žive u tri potpuno odvojena svijeta. Koliko je bilo teško okupiti ih sve na jednom mjestu, kao što je to učinila ova konferencija, i animirati ih da govore istim jezikom i traže zajednička rješenja?

Okupiti ljude različitih obaveza i interesa jeste zahtjevno, ali mislim da je teži zadatak učiniti da njihov susret bude koristan. Nije dovoljno da profesor predstavi istraživanje, predstavnik vlasti održi govor, a privrednik objasni svoje probleme, pa da svi odu s istim stavovima s kojima su došli.

Zato smo u program povezali pitanja koja traže doprinos svih njih razvoj tehnoparkova, zadržavanje talenata i finansiranje mladih preduzeća. O tim temama razgovarat će predstavnici akademske zajednice, javnih institucija, ali i privrednici. Takav sastav omogućava da se ista ideja razmotri iz istraživačkog, poslovnog i institucionalnog ugla.

Zajednički jezik najlakše pronalazimo kada postavimo konkretno pitanje: šta je potrebno da jedan studentski prototip postane održivo preduzeće? Tada univerzitet mora objasniti šta zna i može razviti, privreda šta tržištu treba, investitor pod kojim uvjetima ulaže, a javna institucija koje prepreke može ukloniti. Svi moramo i govoriti i slušati.

Važna nam je podrška naših partnera. Ipak, pravi uspjeh saradnje ne bih mjerio brojem logotipa, nego time hoće li nakon konferencije neko preuzeti odgovornost za naredni korak. Jedan izvediv zajednički projekt vrijedi više od mnogo načelnih izjava o potrebi povezivanja nauke i privrede.

Odlazak pametnih i obrazovanih ljudi najveća je rana našeg društva. Može li Bosna i Hercegovina kroz tehnološke parkove, po uzoru na uspješne modele poput onog u Istanbulu, stvoriti uvjete zbog kojih bi mladi inovatori radije ostajali i gradili biznise kod kuće nego kupovali kartu u jednom smjeru?

Može, ali samo ako tehnološki park razumijemo kao sistem podrške, a ne kao građevinski projekt. Zgrada s modernim kancelarijama sama po sebi neće zadržati talent. Mladom inovatoru potrebni su laboratorij, dobar mentor, početno finansiranje, pravna podrška, pristup kupcima i ljudi koji razumiju put od ideje do proizvoda. Jednako mu je potrebna sigurnost da će se odluke donositi prema kvalitetu projekta, a ne prema poznanstvima.

IUS je razvoj takvog okruženja prepoznao kao strateški pravac, uključujući planove za tehnopark i inovacijski centar kroz partnerstva s domaćim i međunarodnim akterima. To je razvojna ambicija na kojoj treba raditi, a ne nešto što bismo trebali predstavljati kao već završen sistem.

Imamo i vrlo konkretan razlog za optimizam. Naš studentski tim IUS TURBOS osvojio je 12. septembra prvo mjesto u globalnoj kategoriji raketnog takmičenja TEKNOFEST, s raketom “Inat”, razvijenom uz korištenje kapaciteta IUS-ovog Istraživačko-razvojnog centra. Za mene taj rezultat otvara važno pitanje: šta tim mladim ljudima nudimo nakon priznanja? Hoće li dobiti priliku za sljedeći projekt, istraživački posao ili razvoj vlastitog preduzeća?

Ne bih mladima govorio da su dužni ostati bez obzira na uvjete. Naša je odgovornost da ostanak učinimo razumnim izborom, a ne testom patriotizma. Također, odlazak na usavršavanje ne mora biti gubitak ako održimo veze, otvorimo prostor za povratak i omogućimo dijaspori da bude partner. Cilj nije zatvoriti mlade u Bosnu i Hercegovinu, nego omogućiti im da iz nje učestvuju u svijetu.

Mladi ljudi sa sjajnim biznis idejama u našim bankama obično udare u zid jer nemaju nekretninu pod hipotekom ili žirante. Može li model finansiranja zasnovan na podjeli rizika ponuditi pošteniju šansu onima koji tek počinju, a da ne upadnu u dužničko ropstvo?

Može ponuditi drugačiju i za određene projekte primjereniju šansu. Suština je da se finansiranje ne zasniva prvenstveno na pitanju šta poduzetnik može založiti, nego i na tome kakvu vrijednost njegov projekt može stvoriti.

Kod partnerskih modela finansijer ulaže kapital uz prihvatanje poslovnog rizika, dok poduzetnik doprinosi znanjem, radom i, zavisno od aranžmana, vlastitim kapitalom. Ostvarena dobit dijeli se prema ugovorenim pravilima. Takvi modeli mogu smanjiti oslanjanje na fiksne otplate koje opterećuju preduzeće i prije nego što je uspostavilo stabilne prihode. U islamskim finansijama upravo su mudaraba i mušareka važni primjeri takvog pristupa.

Ali podjela rizika nije obećanje besplatnog novca niti ukidanje odgovornosti. Ugovor mora jasno urediti raspodjelu dobiti i gubitka, upravljačka prava, izvještavanje i izlazak iz partnerstva. Mora razlikovati pošten poslovni neuspjeh od prevare ili nesavjesnog upravljanja. Osnivač također treba razumjeti da pristup kapitalu može značiti dijeljenje buduće dobiti i određenih prava odlučivanja.

Ne mislim ni da svaka banka treba postati fond za rizične početničke projekte. Banke moraju voditi računa o sigurnosti povjerenih sredstava. Zato bih zagovarao širi izbor: specijalizirane investicijske fondove, poslovne anđele i razvojne programe, uz odgovarajući nadzor.

Ovo nije samo teorijska rasprava. IsDBI i IE University pokrenuli su inicijativu razvoja ugovornih modela za finansiranje startupova koji povezuju principe islamskih finansija s evropskim pravnim okvirom. Za nas je važno učiti iz tog rada, ali svaki model zasebno provjeriti i prilagoditi propisima Bosne i Hercegovine. Dobra ideja zaslužuje ozbiljnu procjenu čak i kada njen autor nema stan koji može založiti.

Danas se sve kompanije utrkuju u tvrdnjama da su “ekološke, etične i održive”. U svom istraživanju koje ćete predstaviti na ovoj konferenciji bavite se upravo tom temom. Donosi li etično i zeleno poslovanje bankama stvaran profit ili je to još uvijek samo dobar PR za javnost?

Naše istraživanje ne daje osnovu ni za tvrdnju da je ESG samo marketing ni za obećanje da svaka održiva praksa automatski donosi veću dobit. Upravo je taj prostor između dvije pojednostavljene tvrdnje najzanimljiviji.

U radu koji potpisujem s kolegama sa IUS analiziramo poslovanje banaka u periodu od 2019. do 2024. godine. U osnovnom modelu nalazimo pozitivnu povezanost ukupne ESG ocjene s profitabilnošću, ali je statistička uvjerljivost tog nalaza osjetljiva na način provjere.

Praktična poruka je da održivost ne treba prodavati kao čarobnu formulu za profit. Istovremeno, odsustvo brzog rasta dobiti nije dokaz da odgovorno postupanje nema vrijednost. Odnos prema zaposlenicima, klijentima i okolišu ne bih opravdavao isključivo time hoće li povećati sljedeći kvartalni rezultat.

Posebno bih razlikovao ESG ocjenu od stvarnog društvenog učinka. Za mene ključno pitanje nije koliko je lijep izvještaj banke, nego šta ona finansira, pod kojim uvjetima i s kakvim posljedicama. Ulaganje u zeleniju poslovnicu ne smije biti zamjena za ozbiljno preispitivanje poslovnih odluka. Etično poslovanje počinje tamo gdje vrijednosti utječu na odluku, a ne tek na način na koji je predstavljamo javnosti.

Većina nas se barem jednom iznervirala u razgovoru s automatiziranim operaterom ili chatbotom. Koliko smo u našoj kulturi uopće spremni povjeriti svoje novčanike i finansijske odluke vještačkoj inteligenciji i gdje je ta tačka u kojoj robot gubi povjerenje čovjeka?

Ne bih donosio zaključak o spremnosti cijelog bh. društva bez odgovarajućeg istraživanja kod nas. U radu s kolegicom Ajlom Jašić, koja je PhD student na IUS, analiziramo kvalitativnu građu iz Južne Koreje, SAD-a i Saudijske Arabije. Riječ je o manjem uzorku dokumentiranih razgovora, koji nam pomaže razumjeti iskustva i očekivanja, ali ne predstavlja stavove cijelih nacija. Važan nalaz jeste da poznat način govora i osjećaj bliskosti ne znače automatski povjerenje u tačnost informacije.

To je naročito važno u finansijama. Chatbot može biti ljubazan, koristiti lokalni izraz i ostaviti ugodan dojam, a da korisnik i dalje ne razumije trošak ili rizik proizvoda. Obrnuto, kratak i direktan odgovor može biti upravo ono što nam treba kada je problem hitan.

Za mene se povjerenje ozbiljno narušava kada sistem samouvjereno daje nepouzdanu informaciju, ne prepoznaje da nije riješio problem ili onemogućava pristup čovjeku. Kada je nekome nestao novac s računa, ponavljanje rečenice “razumijemo vašu zabrinutost” nije rješenje. Potrebni su konkretan postupak i jasna odgovornost institucije.

Zato bih vještačku inteligenciju razvijao kao pomoć u razumijevanju i odlučivanju, ne kao izgovor da se odgovornost ukloni. Korisnik treba znati da razgovara sa sistemom, kako se koriste njegovi podaci i kome se može obratiti za provjeru ili prigovor. Ne trebamo težiti slijepom povjerenju u tehnologiju, nego povjerenju koje odgovara njenim stvarnim mogućnostima i ograničenjima.

U svom radu govorite o konceptu “U-Corp”. Kako biste nekome ko se ne bavi ekonomijom objasnili zašto više nije dovoljno samo pitati je li nešto “dozvoljeno i po pravilima”, već kako graditi kompanije koje stvarno jačaju domaću ekonomiju?

Najjednostavnije bih rekao: nije isto pitati je li kompanija prekršila pravila i pitati šta je vrijedno ostavila iza sebe.

U-Corp je skraćenica za Ummatic Corporation. U radu koji razvijamo kolega Joseph Kaminski i ja polazimo od pitanja kako poslovanje može jačati dugoročne kapacitete ummeta: znanje, proizvodnju, povezanost institucija i ekonomsku otpornost. Muslimansko vlasništvo ili islamski naziv sami po sebi ne znače mnogo. Potrebno je pokazati stvaran doprinos, a poštovanje etičkih i šerijatskih pravila ostaje nužno polazište.

Prevedeno na naš kontekst, zamislimo preduzeće koje uspješno posluje, ali sav razvoj, znanje i ključne odluke ostavlja izvan zemlje. Zatim zamislimo drugo koje, uz profit, razvija vlastiti proizvod, obučava mlade stručnjake i pomaže domaćim dobavljačima da unaprijede kvalitet. Ne tvrdim da je prvo preduzeće beskorisno ili da je trgovina loša. Tvrdim da trebamo znati prepoznati i vrednovati dodatni razvojni doprinos drugog.

To nije poziv na zatvaranje prema svijetu. Naprotiv, želimo saradnju iz koje izlazimo sposobniji, a ne samo zavisniji. U Bosni i Hercegovini takav doprinos treba donositi korist svim građanima, bez pretvaranja poslovne saradnje u pitanje isključivosti.

Važno je naglasiti i da je U-Corp zasad konceptualni prijedlog, a ne već uspostavljen certifikat. Bez jasnih mjerila, nezavisne provjere i zaštite od pogodovanja mogao bi postati još jedna etiketa. Upravo zato u radu insistiramo da razvojni cilj nikada ne opravdava korupciju, iskorištavanje radnika ili druge neetične postupke.

Na vakufe i zekat uglavnom gledamo kroz historijsku ili strogo vjersku tradiciju. Mogu li ovi instituti, uz pomoć digitalnih platformi i modernih projekata, postati snažan motor za smanjenje siromaštva i razvoj lokalnih zajednica u Bosni i Hercegovini?

Mogu, ali ne bih njihovu modernizaciju sveo na aplikaciju za uplatu. Tehnologija može olakšati pristup, dok razvojni učinak zavisi od svrhe, stručnog upravljanja i odgovornosti.

Prije svega, zekat i vakuf ne smijemo tretirati kao isti instrument. Zekat ima propisane kategorije korisnika, pa o njegovom razvojnom korištenju treba govoriti unutar tih pravila, a ne kao o neograničenom izvoru investicijskog kapitala. Kod vakufa bih insistirao na očuvanju povjerene imovine, poštovanju volje vakifa i odgovornom usmjeravanju koristi. Razvojne prijedloge zato treba oblikovati s nadležnim institucijama Islamske zajednice, a ne mimo njih.

Zamislimo povezane programe u kojima različiti izvori, svaki u skladu sa svojom namjenom, omogućavaju hitnu pomoć porodici, školovanje njenog člana, stručnu obuku i podršku za samostalni rad. Istovremeno, ne smijemo od svake siromašne osobe očekivati da postane poduzetnik. Stariji, bolesni i drugi kojima je potrebna trajna podrška ne smiju postati manje važni zato što se njihovom pomoći ne može prikazati poslovni rezultat.

Sam IUS, kao neprofitni univerzitet koji je osnovala Fondacija za razvoj obrazovanja Sarajevo, dobar je povod da razmišljamo kako se dobrotvorna namjera može pretočiti u trajnu obrazovnu instituciju. Takav dugoročan pogled smatram posebno važnim.

Digitalna platforma trebala bi omogućiti da znamo koliko je prikupljeno, kako je novac korišten, koliki su troškovi i šta je postignuto. Ali transparentnost ne znači izlaganje privatnosti i dostojanstva korisnika. Najveća modernizacija nije lakša uplata, nego veće povjerenje i bolji rezultat za čovjeka kojem je pomoć namijenjena.

Konferenciju završavate pitanjem šta etičke finansije moraju raditi drugačije do 2030. godine. Šta je to što se mora prestati raditi samo “proforme i na papiru”, kako bi ljudi zaista osjetili korist u svojim novčanicima i svakodnevnom životu?

Za mene je ključno da prestanemo predstavljati urednu dokumentaciju kao konačan dokaz uspjeha. Usklađenost s pravilima jeste obavezna, ali nije odgovor na svako razvojno pitanje. Možemo imati formalno ispravan proizvod koji je nedovoljno razumljiv, teško dostupan ili slabo povezan s potrebama onih kojima bi trebao služiti.

Do 2030. godine volio bih da finansijske institucije, uz dobit i veličinu poslovanja, mogu uvjerljivo pokazati koliko su održivih preduzeća podržale, kakva su radna mjesta nastala i jesu li klijenti dobili kvalitetniju uslugu. Kod zelenog finansiranja pitao bih šta je stvarno smanjeno ili unaprijeđeno. Kod socijalnog finansiranja – je li pomoć bila pravovremena i je li, tamo gdje je to moguće, doprinijela većoj samostalnosti korisnika.

Moramo također prestati očekivati da se čovjek prilagođava nerazumljivom proizvodu. Etična usluga trebala bi imati jasan ukupni trošak, pošteno objašnjene rizike i dostupan put za rješavanje problema. Digitalizacija ne bi smjela postati način da institucija bude brža kada prodaje, a nedostupna kada klijent traži pomoć.

I univerziteti trebaju prihvatiti isti kriterij. Nije dovoljno prebrojati radove, konferencije i certifikate, već trebamo pratiti i jesu li istraživanja otvorila korisnu saradnju ili pomogla rješavanju nekog problema.

To bih postavio kao smjer rada, ne kao tvrdnju da smo već dogovorili sve mjere. Do 2030. ne trebamo samo više finansija koje sebe nazivaju etičnim, nego više provjerljivih razloga da im ljudi vjeruju.

Kada se završi ovaj dvodnevni događaj i gosti odu, s kakvom mišlju ili odlukom biste voljeli da studenti, mladi istraživači i domaći privrednici napuste IUS?

Volio bih da odu s uvjerenjem da se i u Bosni i Hercegovini mogu graditi ozbiljne akademske i poslovne karijere, povezane sa svijetom. Na IUS-u tu poruku nastojimo potvrditi konkretnim koracima. Konferencija je prilika da predstavimo ono na čemu već radimo, ali i da pronađemo partnere s kojima ćemo te inicijative dalje razvijati.

Uz dvadesetak postojećih zajedničkih programa, na IUS-u pripremamo nove zajedničke programe s međunarodnim univerzitetima, s Univerzitetom u Dundeeju iz Velike Britanije u oblasti islamskih finansija i s Arab Open Universityjem u oblasti finansijskih tehnologija, odnosno fintecha. Kroz takvu saradnju želimo našim studentima omogućiti pristup međunarodnom znanju, stručnjacima i istraživačkim mrežama, a istovremeno jačati kapacitete koje imamo ovdje. Naša ambicija je da IUS bude mjesto na koje se dolazi zbog znanja i prilika, a ne samo polazna tačka za odlazak.

Istovremeno radimo na razvoju tehnoparka, s namjerom da snažnije povežemo obrazovanje, istraživanje i poduzetništvo. Želimo stvarati okruženje u kojem dobra studentska ideja može dobiti mentora, prostor za razvoj, poslovnog partnera i priliku da postane održivo preduzeće. Posebno smo ponosni na naše studente koji već razvijaju inovativne projekte, grade prototipe i pokazuju koliko mogu postići kada im se pruže povjerenje i podrška. Naša odgovornost ne završava čestitkom na njihovom uspjehu. Trebamo im pomoći da naprave i sljedeći korak.

Zato bih volio da studenti s konferencije odu s novim kontaktom i hrabrošću da razvijaju svoju ideju, istraživači s mogućnošću za zajednički projekt, a privrednici s prepoznatim partnerom na univerzitetu. Ne želimo mladima samo govoriti da ostanu. Na IUS-u radimo na tome da ovdje imaju zbog čega ostati – da mogu ostvarivati svoje ambicije, sarađivati sa svijetom i graditi budućnost u Bosni i Hercegovini.