Zašto ekonomija BiH raste znatno sporije?

Bosna i Hercegovina nije u recesiji, ali nije ni među ekonomijama koje najbrže hvataju korak sa ostatkom Zapadnog Balkana. Dok regionalna ekonomija prema posljednjoj procjeni Evropske banke za obnovu i razvoj u 2026. treba rasti oko 2,9 posto, za Bosnu i Hercegovinu prognoziran je rast od 2,4 posto. Albanija bi trebala rasti 3,4 posto, Kosovo 3,5 posto, Sjeverna Makedonija tri posto, Crna Gora 2,9, a Srbija 2,8 posto.

Razlika od nekoliko desetinki procenta na prvi pogled djeluje mala. U ekonomiji zemlje koja godinama pokušava sustići razvijenije evropske ekonomije, međutim, takve razlike se gomilaju. Ako jedna zemlja raste sporije od komšijskih zemalja iz godine u godinu, ona relativno zaostaje. Drugim riječima, nije dovoljno da ekonomija bude u plusu. Važno je i koliko brzo se taj plus pretvara u veću proizvodnju, veće prihode, produktivnija radna mjesta i viši životni standard.

Podaci EBRD-a pokazuju da je usporavanje u Bosni i Hercegovini već počelo. Rast je sa 3,2 posto u 2024. pao na 2,1 posto u 2025. godini, a za 2026. se očekuje tek umjeren oporavak na 2,4 posto. Banka kao dio razloga navodi slabiju vanjsku potražnju i niže povjerenje potrošača, dok bi rast trebali podržati veći realni prihodi i investicije.

Istovremeno, cijene ne čekaju da ekonomski rast postane dovoljno snažan. Inflacija je u martu 2026. dostigla 5,1 posto, prema EBRD-u, prvenstveno pod utjecajem viših cijena goriva. To znači da dio nominalnog rasta prihoda koji građani vide na platnoj listi istovremeno odlazi na skuplju hranu, stanovanje, energiju i druge osnovne troškove.

Zbog toga se ekonomska slika Bosne i Hercegovine ne može čitati samo kroz podatak da je BDP veći nego prethodne godine. Mnogo važniji je odnos između brzine rasta, cijena, produktivnosti i realnih prihoda. Zemlja može imati pozitivan rast, a da istovremeno ne pravi dovoljno veliki razvojni iskorak da bi smanjila zaostatak za državama koje su joj donedavno bile na sličnom ekonomskom nivou.

Upravo tu se nalazi jedan od ključnih problema bh. ekonomije. BiH ne mora nužno imati negativan rast da bi ekonomski zaostajala. Dovoljno je da godinama raste sporije od drugih.

Regionalna poređenja dodatno su važna zato što se ne radi samo o razlikama u BDP-u. Zapadni Balkan se suočava sa sličnim problemima: manjkom radne snage, odlaskom stanovništva, pritiscima inflacije, zavisnošću od evropskog tržišta i potrebom za većim investicijama. Ipak, neke zemlje uspijevaju privući više investicija, povećati turističke prihode, razvijati infrastrukturu ili ubrzati određene reforme. BiH u tom regionalnom takmičenju ne može računati na to da će joj sama činjenica da je ekonomija u plusu biti dovoljna.

Poseban problem predstavlja struktura tog rasta. Ako ekonomsku aktivnost prvenstveno održavaju potrošnja, rast plata i novac koji dolazi iz inostranstva, a istovremeno industrijska proizvodnja, izvoz i produktivnost ne napreduju dovoljno brzo, takav model ima ograničen domet. Potrošnja može održavati ekonomiju aktivnom, ali dugoročni standard života raste tek kada ekonomija proizvodi više vrijednosti po zaposlenom i stvara poslove koji su bolje plaćeni zato što su produktivniji.

To je posebno važno za generaciju koja danas ulazi na tržište rada. Mladi čovjek od 25 godina ne mjeri ekonomiju samo kroz stopu rasta BDP-a. Njega zanima može li od svoje plate živjeti bez pomoći roditelja, može li kupiti ili iznajmiti stan, može li štedjeti, promijeniti posao i napredovati. Ako mu se istovremeno nude nominalno veća plata i sve skuplji život, statistički napredak teško postaje lični osjećaj sigurnosti.

Novac iz dijaspore dodatno ublažava sliku. Doznake pomažu domaćinstvima i predstavljaju važan izvor prihoda za ekonomiju, ali one ne mogu zamijeniti domaću proizvodnju i produktivnost. Novac zarađen u Njemačkoj ili Austriji može se potrošiti u Sarajevu, Tuzli ili Zenici i tako podržati domaću ekonomiju, ali posao koji je taj novac proizveo nalazi se izvan Bosne i Hercegovine.

I zato odlazak stanovništva nije samo posljedica ekonomskog stanja nego i njegov sastavni dio. Kada obrazovan i radno sposoban čovjek ode, zemlja ne gubi samo jednog stanovnika. Gubi dio buduće radne snage, potrošača, poreznog obveznika i potencijalnog investitora. Istovremeno, domaća ekonomija postaje još više oslonjena na novac onih koji su otišli.

BiH se pritom nalazi u izrazito nepovoljnom položaju jer je njena ekonomija snažno vezana za Evropsku uniju. Slabija potražnja na evropskom tržištu odmah se prenosi na domaće izvoznike, dok nova pravila evropskog tržišta, uključujući CBAM, povećavaju pritisak na kompanije iz energetski intenzivnih sektora. EBRD upravo slabiju vanjsku potražnju i političku neizvjesnost navodi među rizicima za bh. rast.

Zato se priča o ekonomskom zaostajanju Bosne i Hercegovine ne svodi na to da li je ovogodišnji BDP veći nego prošlogodišnji. Ključno je pitanje koliko brzo BiH povećava svoju produktivnost u odnosu na zemlje s kojima se takmiči za investicije, radnu snagu i mjesto na evropskom tržištu.

Ako ekonomije u okolini rastu brže, privlače više kapitala i stvaraju produktivnija radna mjesta, BiH može imati pozitivan BDP i istovremeno postajati relativno siromašnija u odnosu na njih.

U tome je i najveći paradoks bh. ekonomije: građani mogu istovremeno imati veće plate, više zaposlenih i nešto veći BDP, a država ipak zaostaje. Rast postoji, ali nije dovoljno brz da promijeni poziciju zemlje u odnosu na ostatak regiona ili da bude nada za ostanak. Za čovjeka koji planira narednih deset godina života u Bosni i Hercegovini upravo je taj odnos važniji od činjenice da je jedna statistička linija završila u plusu.