“Vi ste sada pod zaštitom UN snaga”, 11. marta 1993. godine čuli smo promukli glas na terasi ratne bolnice u Srebrenici Philippa Morillona, komandanta UN snaga u Bosni i Hercegovini, koje je izgovorio prekoputa bolnice, sa terase lokalne pošte, okupljenom narodu u Srebrenici. Mjesec nakon toga, 16. aprila 1993. godine, Srebrenica je proglašena zaštićenom zonom UN-a. Mislili smo da je ubijanju i gladovanju u opkoljenoj Srebrenici došao kraj i da će svijet zaštititi Srebrenicu. Dvije godine kasnije, 11. jula 1995, zaštićena zona UN-a je okupirana, a ispred robne kuće u Srebrenici, 300 metara od mjesta gdje je komandant UN snaga u BiH, francuski general Morillion izrekao riječi da smo pod zaštitom UN-a, ratni zločinac Ratko Mladić, komandant VRS-a, rekao je: “Evo nas 11. jula u srpskoj Srebrenici, došlo je vrijeme da se poslije bune protiv dahija osvetimo Turcima na ovom prostoru i da uoči još jednog velikog srpskog praznika poklonimo ovaj grad srpskom narodu”.
UN je predao zaštićenu zonu Ratku Mladiću. Rezultat zauzimanja Srebrenice je ratni zločin genocida nad Bošnjacima zaštićene zone. Tadašnji svijet je svjesno predao goloruki narod u ruke zločincu, zaštićenu zonu koju je trebao štititi jer se na to obavezao Rezolucijom najveće svjetske organizacije, Rezolucijom Savjeta sigurnosti UN-a. UN-ovi sudovi, Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde u Haagu će, godinama nakon zauzimanja Srebrenice i počinjenih zločina, donijeti presude da je u Srebrenici počinjen zločin genocida i da su to počinile vojne i policijske snage bosanskih Srba. Za zločin genocida je osuđeno kompletno vojno i političko rukovodstvo RS-a.
Na dvadesetu godišnjicu genocida u Srebrenici, u junu 2015. godine, Velika Britanija je u Vijeću sigurnosti UN-a pokrenula Rezoluciju koja osuđuje bosanski genocid i ratne zločine u ratu u BiH. Ovaj pokušaj usvajanja nije uspio zbog veta koji je uložila Ruska Federacija na zahtjev Republike Srbije.
Preživjele žrtve genocida su skoro 30 godina od počinjenog genocida u Srebrenici dočekale da Generalna skupština UN-a, 23. maja 2024. godine, na prijedlog Njemačke i Ruande usvoji Rezoluciju koja osuđuje genocid u Srebrenici i uspostavlja Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Pranje savjesti UN-a traje već 30 godina i teško da će ikada očistiti obraz ove organizacije koja je uspostavljena da čuva mir nakon počinjenog holokausta nad Jevrejima od strane nacističke Njemačke. Na glasanju o Rezoluciji smo mogli vidjeti šta je današnjem svijetu genocid i Srebrenica. Mogli smo vidjeti moral i nemoral i malih i velikih zemalja, mogli smo vidjeti obraz i nekih nama bratskih zemalja, kako su nas nazivali. Tako su nas i poginule u genocidu nazivali njihovi politički predstavnici. U to “naše bratstvo”, jednu našu delegaciju na visokom nivou koju je predvodio tada predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, na večeri u Bakuu na kojoj sam bio prisutan, uvjeravao je lično predsjednik Azerbejdžana, upoređivao Srebrenicu i Nagorno-Karabakh, a njihov predstavnik je izašao u hodnik prilikom glasanja o Rezoluciji. Saznali smo da je Beograd na vodi nekoj našoj braći važniji od genocida, saznali smo od svake zemlje članice pojedinačno šta je njima Srebrenica 30 godina nakon genocida. Znam da ima ljutnje i razočarenja u pojedine zemlje, ljutnja bi možda imala i veći smisao da mi koji smo preživjeli genocid znamo šta je nama Srebrenica, šta je nama Bošnjacima Srebrenica, nama i našoj državi, bar u onom dijelu zemlje u kojem se genocid ne negira.
Ima puno primjera koji mogu jasno prikazati šta je nama Srebrenica. Jedan od njih je sudbina šest sinova Mehmeda i Havke Alić iz Podgaja kod Srebrenice. Mehmed je ranih sedamdesetih otišao raditi u Njemačku kako bi obezbijedio bolji život svojoj porodici i tamo ga je rat zatekao. Supruga Havka je sa svih svojih šest sinova Kadirom, Behadilom, Fadilom, Mujom, Nurijom i Sakibom ostala u Srebrenici. Svih šest dočekali su živi juli 1995. godine, krenuli u koloni prema Tuzli, majka Havka sa svojim snahama i unučadi otišla je u Potočare i autobusima evakuisana do Tuzle. Smjestili su ih u Doborovcima kod Gračanice u osnovnu školu. Tu je čekala vijest o sudbini svojih šest sinova. Prolazili su mjeseci, a nije bilo vijesti da su živi. Nakon nekoliko mjeseci iz logora Šljivovica u Srbiji javio se pismom najmlađi sin Sakib. Najmlađa snaha, Sakibova supruga je sretnoj majci Havki čitala pismo. Dok je završila sa čitanjem, majčino srce je prestalo kucati, umrla je. Sakib je nakon nekoliko mjeseci došao živ, sam je preživio, petorica braće su ubijena. Tražio je posao po raznim firmama, nije za Sakiba bilo mjesta u Elektroprivredi, Telekomu, Pošti, prihvatio bi on i komunalno preduzeće, ali nigdje nije bilo mjesta. Otišao je u Austriju sam, bez porodice, da radi u nekom preduzeću koje je sjeklo šumu na Alpama. Tu je završio mlad svoj život, ubio ga je kamen u alpskim vrletima. Otac Mehmed je dočekao penziju u Njemačkoj, vratio se unucima u Doborovce, kratko živio i umro od tuge za sinovima, jer to je nama Srebrenica.
Mejra Ahmetović iz sela Poloznik u julu 1995. godine je izgubila muža Mehmeda i četiri sina, Sadika, Mehu, Mevlida i Smajila. Prognanički život je odveo na sjever Bosne, u Gradačac. Starost je dočekala u Gradačcu. U ljeto 2020. godine joj je pozlilo. U Službi hitne medicinske pomoći u Gradačcu su joj dali recepte za lijekove koje je podigla u Gradskoj apoteci. Nekoliko dana nakon toga je umrla u UKC-u Tuzla. Na dan dženaze neki skrbnici za državu iz Gradske apoteke došli su u kuću umrle majke Mejre da traže da se vrate lijekovi koje je podigla u apoteci u Gradačcu, pod izgovorom da bi Mejra, ako se lijekovi ne vrate, oštetila državu, onu istu za koju je dala svoja četiri sina, jer to je nama Srebrenica.
Ne sjećam se baš tačno godine, ali najprije da će biti na desetu godišnjicu genocida, nazvala me djevojka iz mjesta Sase, opština Srebrenica, pitala da li je moguće da odgodi diplomski na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, zakazan je na dan dženaze u Potočarima, 11. jula. Ako se dobro sjećam, imala je nekog bliskog kome je bio ukop taj dan. Nije odgođen diplomski, ona je danas negdje doktorica, ne bih bio iznenađen da je svoj posao pronašla negdje na Zapadu, jer to je nama Srebrenica.
Niz je primjera skoro u svakoj porodici žrtava genocida koji daju odgovore šta je nama Srebrenica, problema i poniženja koje imaju naše majke, sestre, studenti, svršeni studenti. Hoće li nas ova rezolucija probuditi, ima li još empatije za preživjele, imamo li snage pogledati sebe u ogledalo i dati odgovore na ova teška pitanja. Srebrenica je naše moralno pitanje, teška nam je budućnost ako padnemo na ispitu Srebrenica.
