Koliko smo se kao društvo degradirali, iskazujući potpuni nedostatak kritičke svijesti, društvenog pamćenja i podložnost histeriji na društvenim mrežama, svjedoči slučaj poziva na bojkot proizvoda modne kuće Zara zbog reklamne kampanje koja se nekome učinila kao poigravanje sa slikama ubijenih iz Gaze. Prvo, još i prije nego su iz te tekstilne kompanije objavili da je kampanja osmišljena još tokom ljeta, a fotografije napravljene u rujnu, dakle, prije Hamasovog terorističkog upada u Izrael, postavlja se logično pitanje zbog čega bi bilo koja kompanija i inače, a posebno u današnjem duboko polariziranom svijetu, posebno po pitanju rata na Bliskom istoku i zločina Izraela nad civilima u Gazi, pokušala na bilo koji način omalovažiti ubijene u jednoj reklamnoj kampanji i samim tim pored moralnog poraza, ugroziti vlastito poslovanje? Posebno kompanija koja dosad nije imala nikakvih naznaka politički i društveno angažiranih kampanja tog tipa. Ili još preciznije, zbog čega bi kapitalistička firma poduzela takvu samoubilačku akciju i izbila sebi značajan profit iz ruke.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
Svijet i društvo koje sebi prvo ne postavi ovakvo logično pitanje jednako je zastrašujuće kao i svijet bezdušnog globalnog kapitalizma.
Kad pak takav svijet i društvo pozovu na bojkot Zarinih proizvoda, neovisno o tome što je time samo ispratilo svjetski trend, ali posve nesvjesno činjenice da je takvo nešto na ovim prostorima zabilježeno samo kasnih osamdesetih kada je ludilo srpskog nacionalizma bilo na vrhuncu, a građani se masovno odazivali bojkotu slovenskih proizvoda, bacajući demonstrativno vlastite frižidere Gorenja u smeće, teško je izbjeći zaključku koliko lako nacionalizam zaludi ljude.
Jer da je riječ o nekoj suštinskoj empatiji, odavno bi bili bojkotirani proizvodi iz zemalja u kojima je kršenje temeljnih ljudskih prava zakonska kategorija, jednako kao što bi bili bojkotirani proizvodi brojnih modnih brandova koji su koristili dječji rad u Bangladešu. Kako svi znamo da to nije slučaj, očito je kako svjedočimo prvoj histeriji ovog tipa koja sada zamjerke pronalazi i Festivalu svjetla u Zemaljskom muzeju u Sarajevu jer se produkcija odvija i u aranžmanu neke izraelske firme. Dakle, ako nekad bude potrebno pronaći primjer do koje mjere se produkcija nacionalizma, histerije i isključivosti skladno nadopunjava s fenomenom društvenih mreža i koliko se tu suspendira svaka kritička misao ili logično pitanje, ovaj slučaj može savršeno poslužiti za to.
Koliko je sve skupa, uostalom, promašeno, svjedoči i to što su u Zari, očito svjesni da je besmisleno uvjeravati u logiku nekoga tko je odlučio vjerovati u nešto u što želi vjerovati, na kraju povukli čitavu kampanju. Koja je svakako bila neinventivna. Samo što to nije poanta konkretnog slučaja. Poanta je u tome da su ogromne mase ljudi povjerovale da u Zari rade potpuni moralni i intelektualni idioti.
S druge, pak, strane sve nas ovo vraća na slučaj koji jeste bio skandalozan, ali je kao i takav i osmišljen, a to je svojevremena reklamna kampanja Benettona iz 1994, koju je osmislio Oliviero Toscani, postavljajući fotografiju krvave majice i gardističkih hlača, pod nazivom “Bosanski vojnik”, za koju se ispostavilo da predstavlja odjeću poginulog vojnika HVO-a Marinka Gagre, nakon čega se njegova obitelj javila da je prevarena u čitavoj priči. No, bitna razlika između tadašnjeg slučaja Benetton i današnjeg slučaja Zara jeste u tome da je talijanska kompanija imala, doduše, glupo osmišljenu i cinično izvedenu, ali humanitarno planiranu reklamnu kampanju, tzv. šok advertajzinga, dok Zara danas nije imala ništa od toga, a paradoksalno je da tadašnje reakcije nisu nimalo razuvjerile ljude u Benettonu, niti dovele do povlačenja nečega što je izravno parazitiralo na nečijoj smrti, dok je Zara sada prisiljena povući proizvod jer je neimenovan netko imao aluziju i upisao značenje kojeg nema.
Uostalom, sve to nije smetalo Benettonu da u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu 2017. godine postavi veliku izložbu postjugoslavenske umjetnosti nazvanu “Face to face” u sklopu kampanje “Imago mundi”, kada je krenuo parazitirati na pomirenju i razumijevanju, priloživši usput, što je primijetio tek Boris Postnikov u Novostima, stihove Mile Pešorde, čovjeka koji je tužio Predraga Matvejevića jer je bio prozvan u Matvejevićevom tekstu o “našim talibanima”. I nikome tada u Sarajevu, a to je bilo prije jedva šest godina, nije zasmetala Benettonova promocija pjesništva, inače Sarajlije, Mile Pešorde, koji je nazivao ljude koji su ostali pod granatama u Sarajevu posrbicama, što mu je Matvejević u tom tekstu i napomenuo.
Drugim riječima, ovakvu kombinaciju iracionalnosti i isključivosti s jedne strane, potpunog nedostatka autentičnog društvenog pamćenja s druge i izostanak bilo kakve dosljednosti ili intelektualne konzistentnosti s treće strane, zapravo nikada nismo imali.
Što li nas tek čeka u razvaljenoj i disfunkcionalnoj zemlji posve podijeljenih društava i javnosti, koja upravo obilježava 28. godišnjicu Dejtonskog mirovnog sporazuma, strah me i pomisliti.
