Posljednji napadi na Franju Šarčevića vraćaju nas duboko u retoriku zlokobnih devedesetih. Napadi na Šarčevića, orkestrirani po uzoru na mračnjačke Politikine odjeke i reagovanja, s početka uspona Slobodana Miloševića na vlast, nedvojbeno nam pokazuju istu onu poznatu nacionalističku matricu prebrojavanja krvnih zrnaca i sakralizacije tekovina naše borbe i naše žrtve, iz kojih će potom proizići potreba da se one koji ne misle identično kao mi, ili kritički revaloriziraju neke naše svetosti, iz društva i javnosti eliminiše što brutalnije. To što se ta borba i žrtva danas zloupotrebljavaju kako bi se iznova rekreirala atmosfera koja je onomad poslije Miloševića Srbe vodila u činjenje genocida i pogroma, pokazatelj je da nema razlike među našim nacionalizmima, oni su samo pitanje prilike da se kad se uslovi steknu, vrši rastakanje i onemogućavanje onog drugog da slobodno živi i govori.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Drugim riječima, bošnjački nacionalizam, ma kako se on nastojao prikazati, u ovom slučaju, ispod pokrova socijaldemokratske ušminkanosti, i dalje je nacionalizam, i kao takav se ni po čemu ne razlikuje od bilo kojeg drugog nacionalizma i njegovih zastranjenja. Ne trebamo se, treba ponoviti, toliko daleko vraćati u prošlost da bismo vidjeli kuda je jedna tako trasirana politika vodila Srbe. Ako meni ne vjerujete, potražite knjigu “Rad na nacionalnom pamćenju” Alaide Asman ili knjigu “Smrt na Kosovu polju” Ivana Čolovića, pa tamo provjerite kuda vodi put nacionalističke isključivosti i šta mu je konačni ishod.
Činjenica da je Franjo Šarčević kritikovao fotografiju gradonačelnice Sarajeva sa djetetom obučenim u vojnu odoru Armije BiH, sa grbom s ljiljanima, nije njegov udar ni na tu armiju, ni na sve časne ljude koji su u njoj bili, nego jedna potpuno humana i racionalna kritika našeg mraka i užasne potrebe da djecu oblačimo u bilo kakve uniforme, ma kako ih neko doživljavao i ma kakve one bile. I zaista, nema potrebe da bilo koje dijete nosi bilo koju uniformu iz proteklog ili bilo kojeg drugog rata. Djeca vam ništa nisu kriva. Nema, ma ko šta mislio o tome, a ja čvrsto stojim iza toga, ni jednog stvarnog pobjednika u bilo kojoj od te tri vojske koje su se ovdje sukobljavale, kao što ni u jednom ratu nema pobjednika. Rat je naš potpuni ljudski poraz. Iza njega su ostali naši očevi i majke koji vode danas neke sluđene, obespravljene živote, i razrušeno društvo koje se davi u svom blatu, i na dno povlači za sobom i svoju djecu.
Hajka na Franju Šarčevića nas treba zapitati za kakvo se mi to društvo zaista zalažemo i na čemu ga mislimo graditi? Na koncu, niko, pa ni ARBiH ne bi smjela biti amnestirana u zdravom društvu od propitivanja i kritičkog sagledavanja. Svaka sakralizacija i nekritičnost prema prošlosti otvaraju nam mogućnost za nove i krvavije događaje u budućnosti. Ako smo spremni ciklično ponavljati zla, onda nam je to zagarantiran put. Gradonačelnica je imala priliku pri postavljanju spomenika na Kazanima da se odredi o svojoj poziciji, znamo kako je završilo.
Komentar Franje Šarčevića doživljavam, prije svega, kao ljudsku zabrinutost za činjenicu da mi živimo u društvu u kojem je normalno da se malodobna djeca oblače u uniforme, sa bilo kakvim obilježjima, da ih se svrstava u startu pod ratne stjegove, da im se stvara mitomanska vizija, odnosno da ih se time obilježi i prikaže im se gdje je njihovo mjesto u startu. To bi svakoga od nas moralo brinuti, da se ono što nam se desilo devedesetih, ne bi iznova dogodilo. Jer ako je Franjo Šarčević problem, onda su ovaj grad i ova država opasni za svakog od nas ko ne pristaje na monoetnički okular, ma kakav predznak nosio, koji nam se sada nameće kao ludačka košulja, na koju bismo dobrovoljno trebali pristati.
Ako ima Bosne i Hercegovine, a ja duboko znam da je ima, i ako joj bilo ko misli dobro, onda bi ljudi kao Franjo Šarčević trebali biti njena supstitucija, ako Sarajeva kao grada ima, onda bi on morao na svaki oblik nacionalističke laži reagovati sa gnušanjem, jer Sarajevo jako dobro pamti na svom tragičnom stradanju pod opsadom, kuda vode isključive etnonacionalne fantazme. Niko me ne može ubijediti da su oni koji su, braneći ga od uništavanja od barbarske karadžićovštine, dali časno svoje živote za ovaj grad da bi to danas bio grad u kojem se ne smije misliti ni govoriti drugačije van onih sakraliziranih autoviktimoloških narativna.
Na koncu, svaka glorifikacija i nekritička zanesenost prema bilo kojem obliku te borbe ne uzvisuje tu borbu, ona je kvari, uzvisuju je samo oni koji su vjerovali da braneći svojim životima ovaj grad, brane pravo jednog grada da opstane pred nastojanjem da ga se izbriše, da bi sutra u njemu i oni koji su u mišljenju udaljeni od nas imali jednako pravo da postoje i žive bez straha. Jer to je grad, i to je istina svake borbe. Ako je nema, onda ničega nema.
