Kada je, prije ravno dva mjeseca, Mladen Bosić govorio za Oslobođenje, nije imao dilemu – Vaskršnji sabor neće ispuniti želje Milorada Dodika. Od tada se dosta toga izdešavalo: Generalna skupština UN-a usvojila je Rezoluciju o Srebrenici, čekajući glasanje u New Yorku, skup u režiji srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorada Dodika i patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija je odgođen, no ishod je ostao isti, a većina naslova prošlog vikenda – posvećenih saboru održanom u subotu u Beogradu – zapravo su varijacija Bosićeve teze. Dodik je, istina, isponavljao svoje priče, Vučić je toliko insistirao na potrebi čuvanja mira na Balkanu da su neki mediji njemu i Dodiku podijelili uloge dobrog i lošeg policajca, no možda je i ponajbolja ilustracija Dodikovih neispunjenih želja podatak da pred Skupštinom Srbije, gdje je organizirano narodno veselje, lider SNSD-a nije posegnuo za mikrofonom da nastupi sa Ovo je moja kuća, izgleda mu nije bilo do pjesme.
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
Izvanbalkanski i domaći izvještači slažu se u jednom: bio je to veliki nacionalistički skup na kojem se pozivalo na jedinstvo svih Srba u regionu – jedan narod, jedan sabor – što je poruka koja je podigla obrve u susjednim državama, no dok strane agencije podsjećaju na slična okupljanja koja su prethodila Miloševićevom ratnom pohodu, domaći su skoro pa razočarani brojem sabornika. Sve procjene govore o najviše 7.000 ljudi, a daleko je više pažnje posvećeno svima kojih nije bilo. Nije, dakle, bilo opozicije ni iz Srbije ni iz RS-a, navodno se s entitetskom naročito obračunavao Nenad Stevandić, predsjednik NSRS-a. Zapravo, ako je i bilo – onda su u Beograd došli kao gosti srbijanskih partnera, no u Skupštinu Srbije im je Stevandić svojom glomaznošću zaprečavao ulaz. Deklaracija koju će naknadno usvajati Skupština Srbije i NSRS ima 49 tačaka, za koje kolege iz Beograda kažu da su prebogate općim mjestima. U Deklaraciji nema razdruživanja, potcrtavaju jasan Vučićev stav kontra Dodikovih ideja, a novosadski profesor Aleksandar Popov to ovako objašnjava: “Dodik svakog puta pokušava da ode korak dalje od onoga što je prethodno rekao, ali nije uradio. Sada je preduzeo neke dodatne korake predlogom o razdruživanju, ali i on zna da je to pretnja praznom puškom.” Popov posebno naglašava da je Dodik na Sabor stigao direktno iz Rusije, koju vidi i kao osnovni uzrok Dodikovih loših procjena, kojima nanosi štetu i Republici Srpskoj i Srbiji, i još stvara dodatnu napetost u regionu koja i Srbiju i Bosnu i Hercegovinu udaljava od Evrope.
Zanimljivo je, zapravo, da ne kažem iznenađujuće, što su slične analize čak i prethodile saboru i to u medijima koji su tradicionalno naklonjeni Vučiću, neki će reći da im je on i direktor i glavni urednik. Slikovit primjer je K1, beogradska televizija čija je voditeljica svojedobno iz studija, usred programa, izbacila gosta jer su se njezino i njegovo mišljenje o srbijanskom predsjedniku drastično razlikovali. E na toj i takvoj televiziji petnaestak minuta je posvećeno debati o štetnosti Milorada Dodika za RS i Srbiju. Dva gosta, Darko Obradović iz Centra za strateške analize i novinar Dejan Vukelić, ubjedljivi su istomišljenici kada je riječ o Vučiću: i jedan i drugi su suglasni kako vodi odgovornu, državničku politiku, kako je u teškim vremenima i za Srbiju i za Srbe upravo on najbolji lider, no nisu baš istomišljenici po pitanju – u tom času – očekivanja od Vaskršnjeg sabora. Emisija je emitirana uživo, dan prije, i dok je novinar podržavao potrebu okupljanja Srba od Chicaga do Trebinja, Obradović je ustvrdio da je ideja srpskog sveta crvena marama zemljama u regiji, ali i međunarodnim prijateljima Srbije. Novinar je ponavljao mantru o Rezoluciji o Srebrenici, Obradović je – usred Beograda – podsjećao na presude međunarodnih sudova, a o samom Dodiku i njegom štetočinstvu na kraju su podijelili stavove. Novinar je u više navrata kazao kako bi on, koliko sutra, na tom nekom referendumu glasao za ujedinjenje RS-a i Srbije, ali misli da se to sada ne treba činiti, dok je Obradović bio puno direktniji, pitajući šta još treba da se dogodi RS-u pa da Dodik shvati kako se ne ide Putinu 2024. godine. Čak je opisao i onu bizarnu scenu koja šeta društvenim mrežama, kada Dodik pokušava zagrliti Putina, a ovaj ga odguruje, sve da bi u više navrata ponovio razliku između Vučića i Dodika i naglasio Dodikove pogrešne poteze i odluke, potcrtavajući pritom da nije samo on već celo rukovodstvo RS-a pod američkim sankcijama, za koje krivi opet (i ispravno) Dodika. U jeku debate stigle su najnovije vijesti iz Moskve, koje je Obradović iskoristio da još jednom pohvali Vučića, naglasi razlike između njih dvojice, među kojima je svakako najvažnije pomenuti da Beograd priznaje Christiana Schmidta za visokog predstavnika u BiH, ali i da se Balkanu nudi plan rasta koji nas sve sigurno približava Evropi, te ospe paljbu po liderima kojima je dovoljno da se populistički zaklinju majčicom Rusijom, ne brinući za srpski narod, kome je Vučić morao u koroni priskakati u pomoć jer u RS-u nije bilo ni stetoskopa!
Ne znam je li se Dodik usudio proglasiti ih srbomrscima i izdajnicima, što mu je omiljeno oružje obračuna s neistomišljenicima, no svi koji su gledali makar isječke sa svesrpskog događanja u Beogradu morali su uočiti njegovu rezignaciju. Možda je zaista bio još pod dojmovima Putinovog otresanja, ali čini mi se da je njegovo odricanje od 9. januara, lansirano iz Moskve i reprizirano u Beogradu, ključna stavka. Koliko god pokušavao upakovati ga u zajedničku proslavu sa Srbijom, obećanje da će Dan RS-a ubuduće biti 15. februara suštinski je treći ustupak u vrlo kratkom roku za kojim je posegao Baja iz Laktaša. Prvo ga je Stevandić oborio na entitetskom izbornom zakonu javnom objavom na Kolegiju NSRS-a kako je to predstava za Sarajevo, onda je svojim produžecima u NSRS-u povukao tzv. zakon o stranim agentima, a sada je konačno javno prihvatio da provede odluku Ustavnog suda BiH. Čak i ako sve ovo čini da se makar kratko dodvori koalicionim partnerima na državnom nivou i onoj do juče mrskoj zapadnoj međunarodnoj zajednici, treba ga pohvaliti, najviše zato što je konačno otvorio oči narodu kojim beskrupulozno manipulira i kojem je javno pokazao da sve to radi zbog sebe i čuvanja vlasti, a nimalo zbog njih koje godinama laže i na čijim glasovima gradi vlastitu imperiju.
Vaskršnji sabor je počeo molebanom i završio narodnim veseljem u Beogradu, u pauzi su pompezno zasjedale srbijanska i Vlada RS-a, no u konačnici se deklarirao kao međupartijski skup, na kome su nedostajali Srbi iz Chicaga, a iz Trebinja su bili samo sa iskaznicom SNSD-a. Ako se i uklopio u slogan jedan narod, jedan sabor, štrčao je jedan vođa. Što će reći da je drugi viška. Topao Vučićev zagrljaj zato ne treba gledati samo kao utješni, uostalom i Dodik je toliko puta zagrlio partnere da bi dokazao da najviše voli sebe.
