Bosna i Hercegovina je divna zemlja. Ima krasne rijeke, planine, bajkovite pejzaže, više znamenitih gradova, svoja znamenja, najzad, uglavnom, i dobre ljude. Pa šta joj onda nedostaje da izađe iz ovog Eridinog čarobnog kruga?
– BiH bi bila svakako sretnija zemlja kada bi političari bili u drugom planu, ili gotovo neprimjetni, kao oni u Luksemburgu, najprosperitetnijoj zemlji Evrope. A umjesto njih, kada bi u prvom planu bili prosvjetni radnici, inžinjeri, naši inovatori, zaslužni i primjerni radnici, a nadasve medicinsko osoblje predvođeno ljekarima, koji svakog dana spašavaju brojne naše živote, ne pitajući ko je koje nacije i vjere.
Čitajte kolumne Slobodana Stajića:
– Bila bi sretnija zemlja i kada bi se više cijenile istinske patriote, a ne samozvani i čak privilegovani navodni rodoljubi, koji svoju popularnost grade na populizmu. A posebno oni koji zagovaraju separatizam, igrajući se i ratnom vatrom, mada nisu poželjni ni oni koji se zalažu za unitarizam, videći jedino u svom narodu stub ove države.
– BiH bi bila sretnija zemlja i kada bismo se više radovali tuđoj sreći nego nesreći, a entitetska linija bila linija prisnog spajanja, a ne razdvajanja, kao što je, nažalost, ona na Afroditinom otoku Kipru, tzv. zelena ili Atilina linija.
– Ovo bi bila sretnija zemlja i kada bi se još više pažnje poklanjalo našoj dječici, njihovom talentu i kreativnosti, koji bi, uz druge popularne sadržaje, bili prezentovani na njihovim stranicama u dnevnim novinama, makar jednom sedmično, kao što je to nekada bilo u gotovo svim jugoslovenskim dnevnim listovima.
– BiH bi bila sretnija zemlja i kada u našem Ustavnom sudu ne bi sjedilo i troje stranaca, niti nekadašnji visoki političari nacionalnih stranaka.
– Naravno, ovo bi bila sretnija zemlja i kada u njoj više ne bi postojao protektorski OHR. Jer njegovo bitisanje u zemlji koja teži članstvu u Evropskoj uniji – i to još u 21. vijeku – odista je anahrono.
– Uz sve to, ovo bi bila sretnija zemlja i kada bi bilo manje ambasadokratije i naklonosti pojedinih veleposlanika jednoj, drugoj ili trećoj strani, u zemlji koja treba da ima zajednički imenitelj.
– Na kraju, ova zemlja bila bi sretnija i sa objektivnijim medijima, a ne da o istom događaju imamo više različitih istina, a povremeno i senzacionalistički pristup te ocrnjivanje samo jedne strane.
Kao novinar i publicista cijelog života sam vajao pisane mostove među ljudima, kako rodnog Sarajeva, BiH i bivše Jugoslavije, tako i na inostranim meridijanima, od obala Sredozemlja do dalekog Istočnog kineskog mora. I čitaoci su to cijenili i uvažavali. Volio bih da tako bude i ovog puta. Jer dobro znam da svi dobri ljudi ove zemlje žele dobro Bosni i Hercegovini, i svim njenim građanima, neovisno o vjeri i naciji.
