Sudeći po zvonjavi srpskih nacionalističkih zvona – političkih, crkvenih i medijskih, Rezolucija o genocidu u Srebrenici biće upetljavana u svako buduće srbovanje, pa nije slučajno što je upetljana i u prošlonedjeljne izbore za lokalne vlasti u Srbiji. Učinio je to predsjednik Vučić lično, rekavši za građane koji su glasali za smjenu njegovog režima kako su to “isti oni koji tvrde da je u Srebrenici počinjen genocid, a to su izdajnici”. Dosljedan razvrstavanju po zaslugama, on je zemlje koje su u Ujedinjenim nacijama glasale protiv usvajanja Rezolucije nazvao prijateljima Srbije i srpskog naroda, a one koje su se našle na suprotnoj strani, one su, zna se, neprijatelji Srbije i vaskolikog srpstva!? Vučićevu diplomatsku misiju “odvraćanja” u New Yorku režimski mediji su opisivali kao “borbu na život i smrt”, a ishod glasanja kao uspjeh, pošto je “većina čovječanstva stala na stranu pravde”. Proglašena je virtualna pobjeda Srbije, a vodeći beogradski tabloid Informer obznanio je narodu kako je njegov predsjednik matirao neprijatelje Srbije. Čist šah-mat! Kao da Rezolucija o genocidu u Srebrenici nije usvojena, a usvojena je voljom većine, reducirana na diplomatski minimum, bez pominjanja Srbije i srpskog naroda.
Nije to bila nikakva velika bitka koja je, kako se to na Vučićevom Dvoru voli reći, podijelila čovječanstvo. Pominje se i hladni rat koji je izbio zbog različitih interpretacija jednih te istih činjenica, utvrđenih presudama dvaju najautoritativnijih međunarodnih sudova. I upravo ta bizarnost pokazuje koliko je današnji svijet nesavršen i moralno potkupljiv. Hladni rat izazvan potpuno oprečnim pogledima na strašni zločin koji je krajem prošlog stoljeća počinjen u srcu Evrope, zapravo je slika tog svijeta podijeljenog geopolitičkim, ekonomskim i drugim interesima, i mahom nedemokratski ustrojenog. Činjenica da podjele, kao i uvijek, predvode ekonomski i vojno najmoćnije zemlje čine ovu sliku zabrinjavajućom. To je stara priča iz “Šahovske ploče” Zbigniewa Brzezińskog, a moje je da se držim pomenutog istorijskog dokumenta i njegovog potencijalnog utjecaja na događaje u našem regionalnom dvorištu. Vučićevi tumači glasanja u Generalnoj skupštini UN-a uspjeli su nemoguće – utvrdili su da su dvije trećine svjetskog stanovništva podržale Srbiju. Ali, našao se među Srbima “matematičar”, a zapravo istoričar po imenu Stojan Protić, koji je bez teškoća raskrinkao tu podvalu, dokazavši da nije riječ o dvije trećine svjetskog stanovništva, već o dvije trećine svjetskih režima. Protić usput navodi da nijedan od tih režima nije demokratski i ne proističe iz volje naroda. “Na suprotnoj strani, ona jedna trećina demokratskog čovečanstva listom je kritična prema Srbiji. Ako se Srbija na međunarodnoj sceni oslanja na Rusiju i Kinu, jasno je da joj demokratija nije prvi prioritet”, kaže Protić.
Kao da nema lijeka za srpski istorijski mamurluk. Vidjevši da je Srbija listom krenula za Miloševićem i da za Jugoslaviju više nema nade, Koča Popović je napisao: “Srbi su samo protiv onog ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakom ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje”. Da su se Srbi mislili trijezniti od svog nacionalističkog koktela, valjda bi se već otrijeznili od izgubljenih ratova iz devedesetih godina, a suočeni sa počinjenim zločinima možda i doživjeli katarzu. Umjesto toga, Dodik ponovo puca u srebreničke žrtve, zamjenjuje teze i Rezoluciju o genocidu naziva – genocidnom. On poput piromana maše njome kao bakljom kojom namjerava zapaliti cijeli region. I nije ta prijetnja nimalo naivna. Dodik je već pokušao podmetnuti prvi požar, pokrenuvši inicijativu za promjenu imena Srebrenice, što je najveća moguća besmislica. Kao da bi takvo ludilo izbrisalo u narodnom predanju, u kamenu i knjigama zapisano da je to mjesto bilo stratište bošnjačkih očeva i sinova, uključujući i dječake. Ali, Vučić i Dodik ne misle stati. Pošto će Rusi, navodno, uskoro podnijeti zahtjev da se proglase genocidom njemačka ubijanja ruskog i sovjetskog naroda u Drugom svjetskom ratu, i Srbi će, uz dati blagoslov patrijarha Porfirija tražiti to isto za ono što su Nijemci činili u Srbiji i što su hrvatske ustaše radile u Jasenovcu. Sudeći po tome, Srbi svoju budućnost nastavljaju tražiti u prošlosti. To je ionako mnogo jednostavnije i bezbolnije nego provoditi reforme koje zahtijeva EU ili raditi na oblikovanju demokratskog društva. Ako se tome doda Dodikov dežurni prijedlog o razdruživanju Srba, Hrvata i Bošnjaka, što bi praktično značilo nestanak države pod imenom Bosna i Hercegovina, jasno je da ovdje nije riječ o političkim vicevima, već o liderima opasnih namjera.
Sve to može izgledati kao političko ludilo, ali u tom ludilu, hamletovski rečeno, itekako ima sistema. Vučić i Dodik će nastojati da, ako ništa drugo, politički život u Bosni i Hercegovini i u narednih deset godina protekne u znaku etničkih napetosti i neraščišćenih računa. Srebrenica je možda najbolji ulog u tako zamišljenoj strategiji igre živaca i zato Dodik toliko maše Rezolucijom o genocidu. Bošnjačka politička pamet morala bi konačno izaći iz te igre, jer se njeno prihvatanje pokazalo kao najgori način vođenja državne politike. Stvari su, što se toga tiče, otišle toliko daleko da imamo državu koja zapravo to i nije. I međunarodna zajednica snosi veliku odgovornost za sveukupni bankrot ove zemlje. Kao da još važi ona crnohumorna izreka koja je svojevremeno kružila Sarajevom: Biće nam sve gore dok nam ne bude bolje!
Nema više šta da se čeka. Ako se u najskorije vrijeme ne pronađe adekvatan odgovor na Dodikovo političko iscrpljivanje Bosne i Hercegovine, već sada možemo telegrafisati Bruxellesu da nas više ne čeka pred kapijom EU.
