Kada je, svojedobno, Elmedin Dino Konaković, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, telefonom razgovarao s američkim državnim sekretarom Antonyjem Blinkenom, na novinarsko pitanje o čemu je bilo riječ, šeretski je uzvratio: “Pričali smo o svemu, aktuelnim događajima, podršci SAD-a BiH, onda i o košarci”. Blinken ima impresivnu biografiju, na Harvardu je stekao diplomu društvenih nauka, na Columbiji prava, živio je u New Yorku i Parizu, sigurnost i međunarodni odnosi njegova su strast, demokracija je njegovo opredjeljenje, što zorno potvrđuje njegova služba u vanjskoj politici SAD-a još u doba Clintonove pa Bushove administracije, da bi posvemašnju potvrdu dobila tokom iznimnog angažmana u službi Baracka Obame i Joea Bidena.
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
Od rane mladosti piše, no sportom se nije bavio, za razliku od Williama Burnsa, koji je u svojoj oksfordskoj fazi, kao prvi Marshallov stipendista, bio i dio košarkaškog reprezentativnog tima. Pa ipak, ni Konakoviću, nekadašnjem košarkašu, nije se omaklo da ovu nesumnjivo zajedničku temu dovede u bilo kakav kontekst sastanka sa aktualnim direktorom glavne američke obavještajne agencije CIA.
Burns je – zvanično – iznenada doputovao na Balkan, mada je njegova posjeta i najavljena i očekivana. U Sarajevu mu je domaćin, uz naravno američkog ambasadora Michaela Murphyja, bio direktor domaće OSABiH Almir Džuvo. S Murphyjem je Burns posjetio državno Predsjedništvo koje ga je dočekalo u punom sastavu, uključujući i Željku Cvijanović, inače stanarku crne OFAC-ove liste SAD-a. Sankcionirana je zbog prijetnji Dejtonskom mirovnom sporazumu, integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine, pa nema razloga sumnji da je bila prava osoba koja će, iz prve ruke, Burnsove poruke prenijeti onima kojima su i namijenjene: zvaničnik američke vlade ovdašnjim je medijima jasno i glasno kazao kako su teme njegovih sastanaka bila “pitanja od zajedničkog interesa, što uključuje teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine, te zabrinjavajuća secesionistička retorika i djelovanje predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i Vlade RS-a”. Iako su se srbijanski i mediji pod Dodikovom kontrolom u RS-u iz petnih žila zadali da optuže Sarajevo da je prekršilo dogovor s CIA, obrazlažući to tezom o “susretu s diplomatskom diskrecijom”, jasno je da se radi o pokušaju da se sakrije značaj turneje direktora CIA i njegovih poruka. Beogradska Politika, još od Miloševića poznata kao desna ruka srbijanskih retro-režima, brže-bolje je svoje naslovnice počela da kiti najavom dolaska francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u Srbiju i njegovim susretima s Aleksandrom Vučićem. No, s obje strane Drine samo naivni vjeruju da se srbijanski predsjednik nije i sam sastao s Burnsom, mada su mediji tek nezvanično pominjali njegov boravak u Srbiji i to u kontekstu razgovora s Vladimirom Orlićem, direktorom tamošnje Bezbednosno-informativne agencije BIA. Burns je posjetu Balkanu završio u Prištini, a sam Vučić dimnu zavjesu na boravak direktora CIA u Beogradu pravio je na svome Instagram-profilu, gdje inače objavljuje sve što želi da se zna: ključnoga dana – po vlastitom priznanju – sastao se sa ruskim ambasadorom u Beogradu, našim starim znancem Aleksandrom Bocan-Harčenkom, i Dodikom u prirodnoj veličini.
Kada se malo bolje zna Burnsova biografija, ovi susreti dođu kao logičan slijed njegove posjete. Evo zašto: cijela planeta ga opisuje kao američkog teškaša i tajno diplomatsko oružje, jednog od najvažnijih suradnika aktualnog američkog predsjednika Joea Bidena. Pune 32 godine William Joseph Burns proveo je u službi vanjskih poslova SAD-a, iz koje se povukao 2014. i do 2021. bio predsjednik Zaklade Carnegie za međunarodni mir. A služio je kao zamjenik američkog državnog tajnika od 2011, 2009. je bio v. d. državnog tajnika na jedan dan, prije potvrde Hillary Clinton. Vrhunski student, s diplomom povijesti, na Oxfordu je zaokružio svoje obrazovanje disertacijom Ekonomska pomoć i američka politika prema Egiptu, 1955–1981. Tokom rada u State Departmentu bio je podtajnik za politička pitanja, veleposlanik u Rusiji, pomoćnik državnog tajnika za Bliski istok, veleposlanik u Jordanu, izvršni tajnik i posebni pomoćnik državnih sekretara Warrena Christophera i Madeleine Albright. 2008. ga je tadašnji predsjednik SAD-a George W. Bush nominirao, a Senat potvrdio za veleposlanika u karijeri, što je najviši čin u američkoj službi vanjskih poslova, ekvivalent generalu s četiri zvjezdice u vojsci SAD-a. Više od zvanja, o njemu svjedoče akcije: u vrijeme pogoršanja rusko-američkih odnosa, Kremlj ga je poštovao, ali i dalje zazire od njega, kumovao je privremenom sporazumu s Iranom o kontroli nuklearnog naoružanja, tajno se sastao sa vođom talibana uoči američkog povlačenja iz Afganistana, analizirao je kineske ambicije spram SAD-a i tajno putovao u Peking radi kakve-takve relaksacije odnosa. Među prvima je potpuno razotkrio Putinove namjere u Ukrajini, letio u Moskvu da bi preventive radi upozorio na reakciju Zapada, sa Saudijskom Arabijom razgovarao o američkim potrebama u nafti, nadgledao operaciju u kojoj je ubijen teroristički vođa Ayman al-Zawahiri, nakon početka rata između Hamasa i Izraela zalagao se za dogovor s Hamasom, kako bi se osiguralo oslobađanje izraelskih talaca… Prije tri godine Biden je prijedlog za njegovo imenovanje na čelo CIA obrazložio zajedničkim uvjerenjem “da obavještajna služba mora biti apolitična”, a nije nevažno: izabran je u Senatu jednoglasno. Član je Bidenovog kabineta.
Zbog svega pobrojanog doima se posve razumljivom Vučićeva potreba da nakon Burnsa otvoreno i iskreno razgovora s Bocan-Harčenkom o svim temama od interesa za Srbiju i Rusku Federaciju, kao i o pozicijama Srbije u pogledu aktuelnih globalnih geopolitičkih kretanja, jednako kao i da se srdačno ispriča s Miloradom Dodikom. Na Vučiću, inače uvijek raspoloženom za slikanje, ne vidi se je li ga i koliko oraspoložio Dodikov tweet o Burnsu, no cijeli se Balkan grohotom ismijao: predsjednik RS-a se, naime, svečano zakleo kako “Republika Srpska nikada nije sporila suverenitet i teritorijalni integritet BiH shodno Dejtonskom sporazumu”, dodajući da “secesija nikada nije bila naša politika”. Laž u svakoj riječi, kratko su prokomentirale kolege iz zagrebačkog Jutarnjeg lista, uz opasku: “potvrda Dodikovog licemjerstva (čita li ovo Predsjednik Republike Hrvatske?) i ljigavog kameleonstva, spremnosti političkog obrata nakon kojeg se ni ne zacrveni u licu”. Autor Dodikovog tweeta zaboravio je sva obećanja o referendumima za otcjepljenje, silu zakona koji su u NSRS-u doneseni da bi ih poništavao visoki predstavnik, smetnuo je s uma mali milion bahatih prijetnji, čitav Svesrpski sabor i Deklaraciju, a bogami i prijedlog Vlade RS-a o mirnom razdruživanju kojim se predsjednik RS-a i višestruki porodični osvajač američke crne liste busao u junačka prsa. Prvotnu puzeću izjavu o ljubavi spram suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine i Dodik i njegovi tviteraši probali su relaksirati tlapnjama o tuđim odgovornostima jednako kao i povratkom na staru mantru o podjeli krivice za stanje u današnjoj BiH (spinovi prolaze kad se baziraju dijelom na istinama), no već su i SNSD-ovi kadrovi počeli blagonaklonije govoriti o saradnji BiH s NATO-savezom. Mile nas je osobno obavijestio kako Burns nije babaroga. I u pravu je, Burns je jedan od najmoćnijih ljudi na planeti koji je – košarkaškim žargonom koji Baja i voli i razumije – uspijevao blokirati i poentirati tricama kakvim bi se ponosili i najjači NBA igrači. Naš je Dodik bio i ostao laktaška liga. Vrijeme je da prizna poraz. Ili će ostati pregažen na terenu, kao najveći krivac što mu je cijeli tim neslavno propao.
