Kraj akademske bajke
Sve je počelo gotovo kao bajka kada je prije nešto više od godinu Claudine Gay, politologinja afroameričkog porijekla, izabrana za predsjednicu Harvarda postavši time 30. osoba na čelu prestižne institucije, a tek druga žena od osnutka najstarije visokoškolske ustanove u Americi davne 1636. godine. Gay je kćer imigranata s Haitija, polivalentne akademske karijere u kojoj je kombinirala ekonomiju i politiku te se kasnije profilirala političkim sudjelovanjem Amerikanaca u javnom životu, afirmirala je također afroameričke studije kao znanstvenu disciplinu i angažirano se zalagala za društvenu inkluziju, različitost i jednakost.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Kao osoba takvog profila bila je gotovo idealan izbor Harvard Korporacije, tijela koje upravlja tim najpoznatijim američkim univerzitetom, za mjesto predsjednice, funkcije koja objedinjuje klasičnu rektorsku ulogu s onom vrhunskog menadžera. A na Harvardu, menadžeriranje materijalnim resursima – gdje je samo operativna dobit za 2023. iznosila 186 milijuna dolara – ali, i važnije javnim mnijenjem, nasušna je potreba. Institucije tog kalibra uvijek oblikuju javno mišljenje te je na tom tragu Gay prilikom izbora na funkciju istakla nužnost da se “Harvard uključi u svijet i da donese jako, hrabro, pionirsko mišljenje o našim najvećim izazovima”. Na funkciju je stupila s prvim danima šestog mjeseca 2023, a samo pola godine i dva dana nakon toga – najkraći mandat ikada na Harvardu – povlači se s prestižne funkcije. Njezin pad koincidira s početkom sukoba u Gazi, koji je kod dijela studentske populacije izazvao reakciju te su – kada je odmazda Izraela već započela – počeli protestirati i afirmirati propalestinske stavove. Kako su protesti odmicali, poruke su bile sve oštrije, neke su bile na tragu antisemitizma (fašistička država, aparthejd režim), a druge su optuživale Državu Izrael za provođenje organiziranog genocida nad Palestincima.
No, istovremeno, tih stotinjak studenata Harvarda ležalo je poprilično pacifistički na travi ispred svoje matične institucije i širilo poruke koje su vezane za ljudsku slobodu i emancipaciju, naglašavajući solidarnost s palestinskim narodom koji pati. Da se radilo o nekom anonimnom univerzitetu, vjerojatno bi institucionalna reakcija bila manja, ali, budući da se radilo o top-univerzitetu, kakav je Harvard, koji oblikuje javnu sferu i mnijenje, uslijedila je reakcija američkog Kongresa, tijela koje je posebno osjetljivo na antisemitizam. Saslušanja su tip aktivnosti koje Kongres provodi te je na odgovornost pozvana glavna i odgovorna, predsjednica Gay. Kada ju je američka kongresnica Stefanik upitala da li antisemitske poruke narušavaju Harvardova pravila ponašanja i etičke kodekse – implicirajući da bi studente trebalo najstrože sankcionirati – Gay je rekla, prethodno osudivši svaki poziv na nasilje, da odgovor ovisi poprilično o kontekstu. Ako bi antisemitske poruke prerasle u nasilje, uznemiravanje i slične nasilne fenomene, onda bi bile za sankcioniranje, a, dala je naslutiti, sa studentskim protestima zbog kojih je saslušana to nije slučaj. Dio kolega ju je podržao, dio uprave također, dio studenata je stao na njezinu stranu, ali to je ipak bio početak njenog kraja.
Fusnote koje su joj došle glave
Ubrzo nakon toga akademska karijera Claudine Gay došla je pod lupu javnosti: prednjačili su u analizama njezinog znanstvenog opusa kongresnica Stefanik, ali i poznati američki konzervativac i influenser Christopher Rufo. Analizirajući valjda svaku njezinu napisanu i objavljenu riječ, optužili su je za plagijat, taj vrhunski oblik intelektualnog nepoštenja koji nije nikako u skladu s njezinom funkcijom. Njezina reakcija, ali i cijelog institucionalnog Harvarda, nije bila adekvatna: na javne optužbe za plagijarizam, odgovarali su prijetnjom tužbama za narušavanje časti i ugleda, što su njezini protivnici samo iskoristili kao pogonsko gorivo za daljnje napade. Pedantni pragmatični um njezinih protivnika tekstualnom analizom uočio je uzorak u više desetaka njezinih članaka koji se sastojao u lošem citiranju. Ponekad je Gay loše citirala, nekada nije vjerno prenosila izvore, događala se i neka bitnija omaška poput doslovnog parafraziranja i reproduciranja tuđih ideja bez referenci, i svaki taj metodološki manjak etiketiran je kao plagijat. Iako će kasnije Gay priznati da na određenim mjestima njezina metodologija nije bila na visini – brzo nakon toga će zatražiti i korigiranje spornih mjesta u člancima – i svi ti propusti su bili daleko od ciljanog i intencionalnog plagijarizma, ipak su optužbe za intelektualno nepoštenje utjecale na promijenjenu sliku javnosti o predsjednici Harvarda. Reputacijska šteta Claudini Gay i instituciji koju je sve donedavno vodila već je načinjena, a korporativni svijet, znamo to, narušavanje reputacije ne može tolerirati. U autorskom uratku za New York Times, prethodno spomenuti Rufo, jedan od najangažiranijih u želji za detronizacijom Gay, istakao je kako svaka aktivistička kampanja poput njegove počiva na tri stupa: reputacijski, financijski i politički. Gotovo savršena taktika za profesionalnu čistku je urušiti nekome reputaciju i ukazati na institucionalne reperkusije u vidu financijskih gubitaka i onih političkih. Osveta koja je servirana Claudini Gay bila je hladna i artikulirana, a ostaje dojam da je njezin kraj započeo kada je dopustila da u američki javni prostor, preko studentskih protesta, uđu poruke koje su se kosile sa službenom politikom vezanom za sukob Izraela i Palestine. Kada su harvardski studenti počeli javno sumnjati u dominantne političke narative, a njihova predsjednica ih nije spriječila u tome, kraj je bio neminovan.
