Gojko Berić je široj javnosti poznat kao kolumnista Oslobođenja, ali njegova novinarska karijera zahvata decenije ustrajnog i posvećenog pisanja za novine kao reporter, ili kao pisac koji zna od isječaka iz tuđih života napraviti upečatljive i životne priče. Berić je, kako bi rekla fraza: doajen bh. novinarstva, ali u pravom smislu riječi.
Po vlastitim riječima, ključnu ulogu u formiranju njegove ličnosti ima činjenica da je odrastao u muslimanskoj mahali Mejdan u Mostaru, gdje je “prešao duhovni i stvarni prag muslimanske kuće”. To je bilo odrastanje u grubom svijetu nježne sirotinje, a ovaj redoslijed riječi možemo izokrenuti, opet ostaje isto.
U privatnom razgovoru Berić za sebe kaže da nije pisac, i ta skromnost je razumljiva, ali i novinarstvo je spisateljski posao, i to težak kao rad u rudniku. Ovo se odnosi samo na one koji svoj posao shvataju smrtno ozbiljno, a ne na mnoge kojima je novinarstvo samo posao koji otaljavaju. I veliki Markez je pisao za novine, o čemu svjedoči njegova odlična knjiga novinskih tekstova “Riba je crvena”.
Čitajte kolumne Faruka Šehića:
Romansirana biografija ili memoari koji su pred nama zahvataju cijeli Berićev život, od ratnog zbjega kroz snijeg i led zapadne Bosne do života u Mostaru i Dubrovniku. Berić je hroničar svakog grada u kojem je živio. Pošto je novinar postao iz prirodne želje i interesa za pisanjem, ali i da se otrgne od mučnog života postratne oficirske porodice, njegov stil je dosta originalan. Kratke, precizne i brze rečenice dominiraju knjigom “Dodir časne sestre”. Telegramski je to stil i jezik, koji nije lišen opisa prirode, filozofskih osmatranja sebe i svijeta, ni lirskog doživljaja, poetičnih pasaža unutar poglavlja, koja se završavaju efektnim poentama.
Mnoga poglavlja iz ove knjige mogu funkcionisati i kao priče za sebe. Ako ih izvadimo iz knjige ona mogu biti i tako čitana, ali se ovdje, ipak, radi o brižno pisanoj i slaganoj cjelini. To je intimna panorama života u bivšoj Jugoslaviji, kroz oštri vizir nekoga ko je mogao da vidi detalje i cijeli kosmos u njima. O bivšoj Jugoslaviji Berić ne piše natopljen nostalgijom za boljim danima, nego hvali tamo gdje treba hvaliti, a kritikuje gdje je kritici mjesto.
Dobar dio knjige se bavi odrastanjem i tjelesnošću glavnog junaka i naratora; tu sve pršti od života, bujne energije, ljubavi, seksa, životnih uspona i padova. To je odrastanje na ulici, poljanama, u krevetu, kafanama, i kroz pisanje novinarskih tekstova. Sve je prožeto utjecajima koje je umjetnost i kultura ostavljala na naratora knjige. Ne bez razloga kada sam čitao rukopis posegnuo bih često za nekom knjigom sa svoje police, kao što sam uzeo Kazantsakisov roman “Grk Zorba”. “Dodir časne sestre” posjeduje vitalizam na tragu navedenog romana. Ova knjiga nije svođenje životnih računa, nego freska čije boje su svježe i sjajne.
Možda i najbolji dijelovi knjige su o običnim ljudima, marginalcima, poznatim ličnostima, tragičnim likovima ulice, revolucionarima, oriđinalima, usamljenim slikarima, teatarskom šminkeru, hercegovačkim šljakerima… Priča o Hariju Belmondu je majstorski kroki u kojem vidimo ljudsku sudbinu u nekoliko rečenica, a priča o šminkeru Jureku završava se kao da ju je pisao neki latinoamerički pisac iz doba uspona ove književnosti.
Berićeva memorija je velika i fascinantna. Na jednom mjestu piše: “Ali, djeca rata pamte sve.” Ova rečenica može odrediti cijelu knjigu. Pamćenje je ono što nam potvrđuje postojanje našeg života, a kada se iz njega ispišu priče i sve zaživi na papiru, ono dobija na posebnoj vrijednosti. Jedna od vrijednosti ove knjige jeste njen vitalizam i vjera u život. Kao i svaka prava literatura, ova knjiga u sebi ima i utješnu notu, ali ne daje lažnu nadu u čovjeka ili ljudsko društvo.
Knjiga, roman se završava u furioznom tempu (punom odmjerene nostalgije), jer dolazi rat/ratovi, raspad Jugoslavije, smrt dragih i bliskih ljudi. Kako bolje završiti tekst nego citatom iz ove iskrene i snažne knjige: “Nerado odlaze iz tog dijela grada, gdje poslije toplih ljetnih kiša lageri jelove građe složene u luci mirišu na daleke bosanske šume u augustu.”
