Onako kako je najavilo kad je onomad predstavljano, Udruženje građana Tuzlanski akademski klub (TAK) je zagrizlo prvi od četiri goruća problema s kojima kubure Tuzla i Tuzlanski kanton – cestovni zapećak, koji je nepodnošljiv, vuče nazad i ograničava ono što su perspektive razvoja. Javna tribina “Putna izolacija Tuzle i TK – dokle ćemo biti crna rupa?” prošle sedmice je stoga bila jedva dočekana prilika za to da se, uz obilje argumenata i podataka o sumornoj slici, podebljaju nezadovoljstvo, osjećaj zanemarenosti, pa i tragovi kompleksa manje vrijednosti u dioptriji onih koji odlučuju o izgradnji modernih puteva.
Tim stručnih ljudi, sa saobraćajnim inžinjerom prof. dr. Zlatkom Kovačevićem na čelu, pripremio je pisanu i videoprojekciju ozbiljne analize, uz podatke s kojima se pamet teško miri i koji traže odgovore na pitanja ko je to, zašto i s kojim ciljem odlučio da ovaj, najmnogoljudniji dio države bude na margini ionako spore, nerazumno traljave i – sve je jasnije – muševerama opterećene izgradnje novih puteva u nas. Bolno opori su zvanični podaci: državni budžet posljednjih 12 godina za puteve godišnje ubere više od milijardu KM (300 KM po stanovniku), u čemu je udio vozača iz TK-a od 180 do 200 miliona, uz 144.000 motornih vozila registrovanih 2023. godine; Direkcija regionalnih puteva TK-a brine za 335,12 km cesta, od kojih su, usred 21. vijeka, još 19,62 km makadamskih; 335 km famoznog koridora 5c, od kojih je gotovo 210 km trebalo završiti davne 2012, da bi sada figurirao rok 2031. godine; BiH ima ukupno 21.846 km puteva, sa sramno malim 4,1 metrom autoputa po jednom kilometru (u TK-u 0 metara), za razliku od 25,1 metra u Hrvatskoj i Srbiji; od 2006. do 2021. akcizama za gorivo i putarinu je prikupljeno 17 milijardi KM za održavanje postojećih i izgradnju novih puteva, od čega je u TK došlo nepojamno malo…
Čitajte kolumne Zlatka Dukića:
Dokazujući da su u ovoj zemlji udruženja građana odgovornija, ozbiljnija i upornija u bavljenju nekim problemom nego oni čiji je to posao, TAK je na tribinu privukao i dobre poznavaoce ovog gradiva, ali i autoritete iz vlasti i politike, koji su je iskoristili kao šlagvort za temeljit pristup temi. Pa je tako premijer TK-a Irfan Halilagić za sredinu juna najavio dvodnevni tuzlanski skup o istoj temi, uz učešće lokalnih i federalnih imena, nazivajući TAK-ovu tribinu početkom partnerstva Vlade TK-a s ovim udruženjem i sa svima koji žele pomoći u neodložnoj cestovnoj deblokadi Kantona. To je posebno važno zbog zaboravljenog podatka iz davne 1997. godine, kada je Bosna i Hercegovina uvrštena u Evropsku mrežu koridora, dobila koridor 5c i kada su u igri bile dvije njegove varijante – prva Osijek – Šamac – Doboj – Zenica – Sarajevo – Mostar – Ploče i druga Osijek – Brčko – Tuzla (Lukavac) – Sarajevo – Mostar – Ploče. Druga varijanta je bila kraća i podstakla bi razvoj Luke Brčko, ali je iz nepoznatih (mutnih?) razloga odbačena.
Posljedice i tog poteza su višedecenijska putna zanemarenost Tuzle i Tuzlanskog kantona. Ono što dosad nije isticano ni glasno, ni često, tiče se pronicanja u razloge tog stanja. Ako se s rezervom primi ono što se, uz vonj teorije zavjere, zove kažnjavanjem Tuzle (a usput i TK-a) zato što 34 godine bira “pogrešnu” vlast, pažnju zaslužuje (ne)jedinstvo ovdašnjih predstavnika u vlasti Federacije i države u borbi za zavičajne interese. Jedan od diskutanata (uz prof. dr. Sadika Latifagića, kantonalnog ministra saobraćaja Denisa Bećirovića, Amira Fejzića iz Autocesta Federacije, Elvira Ferizovića, prof. dr. Željka Knežičeka, prof. dr. Bahrije Umihanića, Selima Bešlagića, Meše Bajrića, Safeta Husanovića…) bio je i Bajazit Jašarević, svojevremeno premijer i predsjednik Skupštine TK-a, koji odgovornost za sve pripisuje političkim predstavnicima TK-a, koji, i kad se dogovore o zajedničkom nastupu, na putu do Sarajeva to zaborave.
Posljednjih godina Tuzla i TK su u fokusu priča o autoputu Beograd – Sarajevo, brzim cestama Tuzla – Brčko i Doboj -Tuzla – Kalesija, novom pravcu Tuzla – Šićki Brod – Đurđevik na putu M-18 Tuzla – Sarajevo, sjevernoj i južnoj zaobilaznici u Tuzli, putu Tuzla – Aerodrom i produženju južne gradske magistrale do Slavinovića. Tu i tamo, nadležnima se omakne i obećanje o brzoj cesti Tuzla – Sarajevo, o kojoj se priča više od pola vijeka i, kako sada stvari stoje, samo na priči će se i ostati.
Prva TAK-ova tribina je bila više od sumornih podataka, neizbježne nostalgije i emotivne podgrijanosti u vezi s tim ko je “zaslužan” za cestovnu marginu, na kojoj se uporno drži ovaj dio zemlje. Zaključci rasprave podvlače alarmantno drumsko zaostajanje, nedopustiv baš-me-briga odnos mnogog parlamentarca iz TK-a na višim nivoima vlasti, strateški važnih osam putnih pravaca, uz hitne rokove njihovog završetka, zahtjev načelnicima i gradonačelnicima iz TK-a da više zajednički zasuču rukave, te, konačno, udvostručenje ulaganja u putnu mrežu TK-a u naredna dva četvorogodišnja perioda, što bi bilo oko 400 miliona godišnje.
Nema garancija za to da će, i kad dođu do adresa u TK-u, Federaciji i državi, ovi zaključci piti vode uz sadašnju volju i odnos snaga. Ali, vrijede bar tračka optimizma. Koji je dosad, zahvaljujući neradu onih čija je to obaveza bila, uspješno množen s nulom.
