Na predstojećim lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini kandidirano je oko 25.700 kandidata za jedno od parlamentarnih tijela (općinska i gradska vijeća te skupštine gradova i općina), dok je 386 aspiranata za nešto pompeznija mjesta poput onih (grado)načelničkih. Kvantitativno gledano, relativno mala zemlja s 3,4 miliona glasača broji popriličan broj aspiranata za neke od lokalnih funkcija, no slične brojčane dinamike su prisutne i u regionalnom kontekstu. Radi se o ljudima koji su spremni i voljni staviti se u službu lokalne zajednice, agitirajući za rješavanje bezbrojnih svakodnevnih izazova, od onih infrastrukturnih, preko komunalnih, pa čak i do strateških vezanih za neki od životno važnih aspekata članova lokalne zajednice. Nešto malignija interpretacija lokalno-političkih ambicija razne plejade kandidata svodi se na to da ljude na politički život ne motivira važnost služenja i participatorne demokracije, već jednostavni i bazični interes, ponekad sirovi i beskrupulozni, te želja za budućim sinekurama, mrvicom moći i prilikom za unovčavanjem očekivane političke pozicije.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Lokalna zajednica je, smatraju mnogi, bazični element demokratskog života, naime, sama demokracija je još od davne Grčke započela negdje na trgovima, ulicama i sličnim lokalitetima. Još od osamdesetih godina postoji u europskoj politici tendencija vraćanja važnosti tim bazičnim društvenim ćelijama, lokalnim zajednicama. Visoka politika se, pojednostavit ćemo, uslijed globalizacije i birokratizacije poprilično odnarodila, pa je bilo potrebno revitalizirati lokalne, bazične elemente, kako bi se ponovo uspostavio izgubljeni balans potreba građana i političkih odgovora. Tako lokalna politika najednom postaje ona koja je najbliže ljudima budući da se bavi stvarima od svakodnevne važnosti: brzo će rupe na cesti, odvoz smeća i ostalih mirišljavih komunalija, jednostavni ili kompleksni kružni tokovi, fasade, zatim parkovi i igrališta za djecu, vrtići i škole, sportski centri, postati temelj svake lokalne politike. Istovremeno, dok se važnost politike spuštala na lokalnu razinu s ciljem animiranja građana, ako ne baš za politički, onda zasigurno za društveni život, funkcionalnost mnogih lokalnih jedinica lagano je erodirala, i to ne samo u Bosni i Hercegovini. Komični su primjeri iz Italije, posebno Napulja i Rima, koji se godinama neuspješno bore s odvozom smeća, tim osnovnim komunalnim izazovom, kojega niti javni niti privatni sektor, a niti vojske ne mogu adekvatno sanirati. Zelenih oaza unutar modernih gradova sve je manje, do mjesta u boljim vrtićima sve je teže doći, a upravljanje lokalnim resursima, dojam je, u najmanju je ruku dubiozno i netransparentno, vođeno nekim od načela klijentelizma.
Iako je percepcija lokalnih politika često takva, poprilično siva uz pokoji koloritni element, Photoshop je omogućio da, makar u predizbornoj utrci, vidimo i neke svjetlije tonove, doduše retuširane. Iako se kandidati na lokalnim izborima razlikuju stranački, ideološki i svakako, povezuju ih dvije stvari: Photoshop i slogani. Kada je Adobe 1990. na tržište izbacio program za obradu fotografije Photoshop, znalcima je već tada bilo jasno kako se radi o alatu koji će revolucionizirati ne samo obradu fotografija već će dobrano utjecati na našu percepciju stvarnosti. Isprva vrlo skup program – Photoshop je davnih devedesetih koštao paprenih 895 $ – korišten je tada ponajviše u profesionalnom svijetu dizajna, vizualne umjetnosti i mode, visoke i niske. Iako je u povijesti fotografije obrada, pa i manipulacija fotografijama oduvijek bila prisutna, s Photoshopom su se navedene rabote pojednostavile: sve one sitne vizualne nesavršenosti zbog kojih ljudi često pate, neravni sivkasti zubići, voluminozniji i veći nos, asimetrične ušne resice, različito spuštene okice, izražena čeljust ili čelo, nestajale su s nekoliko klikova. Iako manipulacija fotografijama ne utječe na karakter, politički inženjering će brzo iskoristiti potencijal tih radnji pa su najednom vizualni identiteti političkih aspiranata popeglani do savršenosti: lica gotovo bez ijedne bore, imuna na zub vremena, savršenih tonova, perfektne dentalne higijene i uredno počešljani, šalju idilične poruke s, najčešće, neodržavanih javnih prostora, ruiniranih fasada i stubova. Kandidati su, vizualno, sve ono što javna sfera, za koju bi se i lokalne politike trebale brinuti, nije.
Kandidati osvajaju sloganima, najčešće prozaičnog i nemaštovitog tipa, a ponekad i izrazito stupidnog karaktera. Snaga, odlučnost, moralni autoritet, beskompromisno služenje lokalnoj zajednici i drugi propagandno-generirani slogani upotpunjuju politički vizual većine kandidata. No, na stranu ironija, političke kampanje generalno, a pogotovo one za lokalne izbore moraju biti upravo takve kakve jesu: fotošopirane i uz nekoliko osnovnih slogana. Ljudi u principu nisu ljubitelji teških i zahtjevnih tema, preferiraju lagane, ugodne i poprilično bezbrižne sadržaje s ponekim emotivnim nabojem, tako da je velika većina kampanja za lokalne izbore pravljena po mjeri i u odnosu na navike i stavove prosječnog birača koji već posjeduje afinitet i preferencijalnost prema određenoj političkoj opciji. Teme vezane za razvoj mehanizama dobrog upravljanja javnim institucijama i resursima, prosperitet lokalnih zajednica i širenje inkluzivnih kapaciteta društva, u umu prosječnog birača od manjeg su značaja. Upravo zbog toga pretendenti za lokalne funkcije im nude fotošopirani sadržaj uz poneki neuspješni slogan, znajući da je to dovoljno, makar za onaj relativno mali postotak populacije koji planira uopće izaći na izbore.
