Vrijeme u kojem živimo, na prostoru nekadašnje Jugoslavije, razdoblje je u kojem u svim društvima nastalim poslije pada socijalizma, zadubljenim u otvrdle nacionalne granice i ušančenim u monokulturnu isključivost, vlada i njeguje se kult neznanja, zatupljivanja, ksenofobije i neprestanog povampirenja retrogradnih i revizionističkih nazadnosti. Ta vrsta zatvaranja, forsiranja najnižih pobuda ideologije krvi i tla, konstanta je na kojoj bezmalo insistiraju sve vlasti u bivšim republikama, držeći tako svoje stanovništvo u opetovanom strahu, igrajući na kartu neprestane autoviktimizacije i demonizacije onih drugih.
Uvijek je, dakle, onaj sa druge strane taj koji nam želi nešto oteti, koji atakuje na našu opstojnost, ugrožava nam ovo ili ono. Dok smo mi u svemu nevini, neuprljani i bolji od tamo njih. Mogućnost bilo kakvih kolektivnih preispitivanja, unutrašnje društvene suočenosti sa užasima devedesetih i onime što danas jeste u svakom smislu izostaje. Prije svega jer uz pomoć negativnog potencijala traumatičnih događaja iz prošlosti vlasti mogu manipulisati, uvijek tražiti krivca u nekome drugom za naše stanje, homogenizirati biračka tijela, a ispod površine besprizorno krčmiti posljednje ostatke društvenog vlasništva i javnih dobara.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Kad god se globalne prilike pomjere u pravcu radikalizacije, to se na ovim prostorima reflektuje u zveckanjima kostima i zadebljanju retorike isključivosti. Od vremena ratova prošle su već gotovo tri decenije, a nastojanje da se po svaku cijenu suzbije ono što je približavalo nekad bratske narode, vezane zajedničkim naslijeđem i kulturom, još je jedan od suštinskih modela razračunavanja.
To se posebno očituje u poljima kulture, jezika i umjetnosti. Ona služe kao identitetska borilišta putem kojih se simbolički vode nastavci sukoba, kroz njih se bilda nacionalni ponos i skreće pažnja sa onih stvarnih problema, a ono što je zajednička tačka svih postjugoslovenskih kultura jeste da u ovom vremenu, u onome što se naziva region, dolazi do novog produbljivanja netrpeljivosti i narušavanja ionako krhkih odnosa. U takvim okolnostima sve je više insistiranja na kulturološkim razlikama i barijerama, a sve je manje onih ljudi, intelektualaca i kulturnih poslenika koji stvari promatraju kritički, razobličuju ih i dekonstruišu u njihovoj pogubnosti.
Drugim riječima, mnogi su se utopili u buku gomile i konformizma, a dosljednost i istrajnost u borbi protiv mržnje i udaljavanja odlika je rijetkih. Jedan od njih bio je lingvista Ranko Bugarski. Njegovom smrću južnoslovenski prostor ostao je bez jednog od posljednjih istinskih intelektualaca sa integritetom, čovjeka koji je do zadnjeg svog daha odlučno branio i njegovao eruditnu misao, naučnu nepotkupljivost i stručnost, postavljajući tako svoj cjelokupni rad nasuprot svim onim etnonacionalističkim zastranjenjima, koja su u našim kulturama, a posebno posredstvom jezika, zaposjela i inficirala svaki kutak naših egzistencija.
Bugarski je iza sebe ostavio brojne knjige u kojima se precizno, znalački i nepotkupljivo bavio pitanjima jezika, onog koji je postao sredstvo udaljavanja i sukoba, dokazujući u tim svojim knjigama kako jezik nikad u osnovi nije ono što nas udaljava, već naprotiv, ono što nas povezuje sa drugima i upućuje na njih. U svom radu on je istrajno demaskirao upotrebu jezika u nacionalističkoj simbolici, posebno insistiranju da se nekad zajednički jezik rastače do nerazumljivosti i služi kao tačka sporenja.
Bio je jedan od inicijatora Deklaracije o zajedničkom jeziku, navodeći važnost činjenice da se u postjugoslovenskim društvima stane ukraj prije svega kvarenju tog jezika da bi se time napravila distanca od drugih njegovih varijanti. Sva jezička panika, stav da je jezik sredstvo za dokazivanje nacionalističkog primata na prostoru nekadašnje Jugoslavije, u knjigama Ranka Bugarskog analizirana je i postavljana u okvire naučnog. Čime se na najbolji način osujećivala svaka vještačka, etnonacionalno producirana isključivost.
Mišlju da je posrijedi jedan policentrični jezik, koji svako može zvati svojim imenom, izazvala je kod jezičkih čistunaca veliku buku, Bugarski je zajedno sa drugim potpisnicima Deklaracije bio napadan kao onaj koji želi oteti jezik narodima koji jedni druge diskredituju po pitanju jezika i toga čiji je taj jezik. Međutim, Ranko Bugarski je uradio veliki posao za sve nas, njegovo cjelokupno djelo ostavilo nam je u naslijeđe obilje iznimno važnih tekstova koji su svjetionik onoga šta znači ostati cijeli život vjeran sebi i svom pozivu. Ti tekstovi sada možda nisu zastupljeni i primijećeni na pravi način, ali svako ko u budućnosti bude želio znati bilo šta o našem jeziku, neće moći zaobići ono što je u svom dugom životu i radu Bugarski pokazao i napisao.
