I dok se čeka odluka Evropskog vijeća o tome da li će se sa Bosnom i Hercegovinom otvoriti pregovori o pristupanju Evropskoj uniji, postavlja se i pitanje da li mi zaista imamo snage da se izborimo sa svim onim izazovima koje jedna takva odluka predstavlja. Drugim riječima, koliko god se činilo da su neki koraci u tom pogledu napravljeni, ne može se oteti dojmu da smo mi još u debelom zaostatku u mnogim aspektima našeg života, te da su problemi sa kojima se naše društvo nosi toliki da će trebati proteći još mnogo vode da bi se oni otklonili, da bi se ova zajednica funkcionalizirala i jednom konačno izašla iz okova etnonacionalnih primata. Jer dok ne budemo stvorili zdravu i pozitivnu atmosferu za život, koja neće podrazumijevati etnički princip i korumpiranu partitokratiju kao osnovne tačke postojanja, svaka olako obećana progresija i optimizam ostaju u drugom planu.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Koliko god da neko naše, eventualno, buduće članstvo u Uniji donosi nadu da će Bosna i Hercegovina jednog dana zaista biti zemlja u kojoj važe postulati zasnovani na civilizacijskim vrijednostima i odnosima prema svim aspektima života, sa građanima kao slobodnim ljudima koji egzistiraju dostojno čovjeku, nužno je uraditi mnogo toga da bi se uopšte mogla zamisliti bilo kakva budućnost i boljitak za većinu onih koji su još ovdje ostali da žive. Stvari se, ma kakve odluke se donosile od strane međunarodnih institucija, najprije moraju pokrenuti unutar nas samih, odnosno mora postojati stvarna volja da se nešto mijenja, istinska opredijeljenost da budemo bolji, da stvaramo prilike i uslove koji će nam omogućiti da ono što su naše suštinske vrijednosti kapitaliziramo i iznesemo na svjetlo dana. A da bi sve to bilo moguće i izvodivo, BiH prije svega treba nove impulse i pokrete, koji će iza sebe jednom konačno ostaviti retoriku devedesetih godina prošlog vijeka i neprestano tragati za novom paradigmom supostojanja, koja će predstavljati jednu vrstu novog društvenog dogovora o tome šta mi zaista jesmo i zašto želimo da ova zemlja postoji. Bez toga sve drugo se doima samo kao šarena laža, varka i obmana, bez tog suštinskog sagledavanja naših potencijala i mogućnosti mi ćemo zauvijek ostati zarobljeni u istom ovom živom blatu koje danas još jeste naša jedina konstanta.
Dakako, ukoliko odluka Evropskog vijeća bude pozitivna, to će u svakom slučaju biti značajan korak ka našem pokušaju da se približimo Evropskoj uniji, ali ta odluka sama po sebi, koliko god bila značajna, ni u kom pogledu neće umanjiti razinu unutrašnjih trvenja i sabotaža, kojima smo kao građani izloženi posljednjih trideset godina. Tek tada, ako pregovori budu otvoreni, počinje dugotrajan, po mnogo čemu mučan proces našeg suočavanja sa svim onim što se od kraja rata i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma neprestano gura pod tepih. Krize vlasti, korumpirane političke elite koje su po svim linijama premrežile našu društveno-političku stvarnost, partitokratske hobotnice u sprezi sa korupcijskim sistemima, retorika nacionalističke isključivosti i negiranja svih onih kulturoloških spojnica koje ovdašnje narode povezuju i upućuju jedne na druge, sve to predstavlja bolne rane koje će morati biti zacijeljene i prevaziđene. I to tako da njihova promjena ni na koji način ne smije biti kozmetička, nego temeljna i suštinska. Sve drugo, svaki vid kalkulacije i izbjegavanja da se najdirektnije moguće pozabavimo problemima koji nas guše, vodiće nas u nove poraze i dodatne razgradnje ionako krhkog zajedništva i državnosti.
Imamo li na umu globalno stanje, ratove i aktuelne krize koje neprestano potresaju našu planetu, svi akteri našeg političkog i društvenog polja moraće uložiti ogromne napore da bi se dali oni ključni odgovori o smislu i razlozima onoga za šta se borimo. Tu ne smije biti više puke deklarativne opredijeljenosti za promjene, one moraju stvarno dolaziti, moraju biti u najdoslovnijem smislu vidljive, osviještene i provedene. Posla će biti puno, izazova još više, povremenih padova i posrtanja takođe, ali ukoliko zaista postoji ona stvarna volja da jednog dana budemo država po mjeri čovjeka, okrenuta i opredijeljena za čovjeka, onda nam nema druge nego da zasučemo rukave i spremimo se za dug put raščišćavanja i rasvjetljavanja da bi nam jednom svima zaista bilo bolje.
