Samo što sam se vratio iz Berlina umro mi je otac. Nije prošlo ni četiri dana od povratka kada se to desilo. Nisam se još bio ni raspremio, to jest bacao sam višak stare i iznošene odjeće. Odlagao sam je pored kontejnera za smeće kako bi je neko mogao iskoristiti. Rješavao sam se i viška knjiga, starih časopisa, svega što mi nije bilo po volji nakon jednogodišnjeg boravka u mom omiljenom gradu, koji će već poslije 7. oktobra 2023. prestati to biti.
Valjda je veliko pospremanje, čišćenje bilo logično nakon tolikog izbivanja iz stana i grada u kojem živim. Uvijek bi mi se to dešavalo kada bih se vraćao s dužeg puta i boravka u stranoj zemlji. Tamo bih pustio korijenje i okružio se stvarima koje će mi omogućiti imitaciju kakvog-takvog doma. Nije se tu radilo o previše predmeta, ali pri dužem boravku u inostranstvu neminovno se prilagođavaš tamošnjem stilu života. Barem se tako meni dešava. Kada me jedna poznanica pitala šta si radio u Berlinu, rekao sam da sam radio isto što i u Sarajevu: živio sam.
Čitajte kolumne Faruka Šehića:
Imao sam svoj životni tempo. Pisanje, izlazak napolje, na početku pješke, a poslije bih spuštao biciklo s petog sprata, stavljao kacigu na glavu, navlačio rukavice, prtio mali biciklistički ruksak na leđa i niz Kantstrasse, pa gdje me točkovi odnesu.
Prva stanica je uvijek Savigny Platz, bilo do Einstein Caffeea, ili do Coffe Drink Your Monkey – kafića sa nadrealistički nazivom, u čijoj bašti sam uživao u kafi i kroasanima. Kad bi bilo hladnije povlačio sam se u Einstein Caffee, ili preko puta ulice u Zeit fuer Brot (u prevodu: vrijeme za hljeb).
I tako prođe godina dana života. Šta god da sam radio, to vrijeme bi svakako prošlo. Smisao vremena je takav jer postoji nešto što se zove vremenska strijela, a njen vrh je uvijek usmjeren naprijed, iz tog razloga ne možemo putovati u prošlost. Osuđeni smo na budućnost. Ne znamo šta nas čeka iza prvog ugla ulice u bližoj budućnosti.
Tako se meni desio 29. septembar 2023. kada je otac Sead umro. Šest mjeseci je prošlo od tada. Desila se još jedna smrt bliske mi osobe, taman kada sam se suočio sa traumom gubitka oca. To suočavanje nikad neće biti završeno, ali prvih nekoliko mjeseci je zaista teško prihvatiti činjenicu da ga nema, bez obzira što je imao skoro 83 godine u momentu smrti.
Tako sam peti-šesti dan nakon njegove smrti počeo pisati tekst o njemu, jer sam shvatio da ga nisam literarno oblikovao ni opisivao, osim u nekoliko rečenica, u dvije knjige. Ono što je počelo kao tekst o ocu, ubrzo je postajalo knjiga. Smrt druge osobe, pet mjeseci nakon očeve smrti, učinila je to da sam i o tome prirodno nastavio pisati. A imao sam sasvim druge planove o čemu ću pisati nakon što izađe roman, koji u aprilu izlazi u Zagrebu, a nekoliko mjeseci poslije bi trebao i u Sarajevu. Zato nikad ne znamo što nas čeka iza tog ugla ulice u bližoj, čak ni najbližoj budućnosti, ako je shvatimo kao sutrašnji dan.
Ne znam kako se drugi ljudi suočavaju sa smrću dragih i bliskih osoba, ali znam šta je meni pomoglo i šta mi još pomaže. Pisanje i ribolov – u kojem doživljavam višestruku vezu s prirodnim svijetom, koji okružuje rijeku na kojoj hvatam ribu. Pisanje o tome šta se dešava u meni, kako se nosim s tugom i žalovanjem, pomaže mi da idem naprijed za onom vremenskom strijelom. Ribolov i priroda su moji oblici religije, oni su hram i obred, molitve koje upražnjavam.
Također sam se vratio čitanju, osim onih knjiga koje uređujem ili moram pisati o njima. “Istorija bolesti” Tvrtka Kulenovića mi je pružila ogromnu utjehu. Čitao sam je i bivalo mi je žao kada sam se približavao njenom kraju. Htio sam da ova knjiga nikad ne završi. Šteta je što “Istorija bolesti” nema veći utjecaj na čitajuću populaciju u ovoj i susjednim zemljama, uopšteno na našu kulturu. To je tako veličanstvena knjiga o ljudskom gubitku, čovjeka koji se nakon sahrane vlastite žene, na koju je zakasnio zbog granatiranja, vraćao kroz Koševski tunel i odlazi u hladan stan grada pod opsadom. Ali to nije samo knjiga o ovoj temi, nego je knjiga o mnogočemu.
U ovoj knjizi nalazim citat: “Najteža je smrt drugih.” Pripada francuskom piscu Vercorsu/Verkoru, čiju knjigu priča “Ćutanje mora” čitam da bih našao ovaj citat, ali ga ne nalazim. Ne mogu citirati zadnje rečenice iz Tvrtkove knjige, ali svako bi sam trebao doći do njih.
Tako sam se vratio iz Berlina u Sarajevo. Tada sam htio vratiti vrh vremenske strijele unazad, i jedini način na koji sam to mogao uraditi bio je da pišem. Pisanjem sam se vraćao prošlost u kojoj je stari bio živ, kao i u snovima. U ribolovu sam stupao u svoje sakralno utočište. Tu je svaka stvar/tvar bila živa i davala je utjehu.
