Iako Aleksandar Vučić nema tipične sindrome groznice, čini se da su recentni prosvjedi u Srbiji protiv, riječima samih prosvjednika, predatorske multinacionalne kompanije Rio Tinto i režima koji predsjednik Vučić personificira, makar dijelom, oslabili njegov politički imunitet, stavivši ga u dilemu da bira između ekonomske logike profita i (i)racionalnih i (ne)opravdanih zahtjeva vlastitih građana. Preliminarna istraživanja pokazuju kako Srbija obiluje nalazištima litija, tog osnovnog sastojka ne samo u izradi baterija za gotovo sve gadgete koje koristimo – baterije za mobilne telefone, tablete i laptope, zatim u litij-ionskim baterijama koje pogone električne automobile, a u kombinacijama s drugim elementima koristi se i u avioindustriji te u brzim vlakovima – već je litij i glavni politički sastojak europske zelene tranzicije prema održivom razvoju u koji su uključeni građani. Litij je nekada korišten ekstenzivno u farmakoindustriji kao stabilizator raspoloženja, spoj koji umiruje razne manije i bipolarni poremećaj i otklanja suicidalne misli. U popularnu kulturu je ušao devedesetih preko Kurta Cobaina, frontmana grupe Nirvana, koji je svoj život opisao u pjesmi “Litij”.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Svijetu, dakle, treba litij koji se nalazi u većini tehnoloških apartčića kojima robujemo, a Srbija posjeduje obilata nalazišta litija te se brak između tržišne potražnje i bogatih resursa, multinacionalnih kompanija s jedne i državnog aparata Srbije s druge strane činio gotovo idiličan. Svaka strana je u željeno partnerstvo unosila, napisat ćemo u romantičarskom tonu, djelić sebe, očekujući benefite. Resursi litija u Srbiji, kažu podaci koje su talijanske novine Corriere della Sera prenijele, na sličnom fonu kao i briselski Politiko i renomirani Wall Street Journal, govore kako bi eksploatacija litija stvorila 20.000 radnih mjesta godišnje vrijednosti 200 milijardi eura, a 58.000 tona litija bi zadovoljavalo oko 90% europskih potreba za tim metalom. Ekonomski gledano, radilo bi se o situaciji win-win, ne samo za budžet Srbije već bi se time stvorilo i posebno strateško partnerstvo između EU i Srbije kao aspiranta za članstvo. Kada je prije mjesec njemački kancelar Olaf Scholz posjetio Beograd – nakon što je Ustavni sud Republike Srbije donio uredbu o poništavanju odluke Vlade Srbije o iskopavanju litija iz siječnja 2022. dajući time zeleno svjetlo za buduće aktivnosti – govorio je kako se radi o hrabrom europskom projektu koji za cilj ima omogućiti čišću i održiviju Europu, manje izloženu Kini i drugim svjetskim akterima. No, Scholz, slaveći strateško partnerstvo, ekonomskog i političkog tipa, sa Srbijom, zaboravio je na razne aktere iz civilnog društva, posebice eko i druge aktiviste, koji se grozničavo bore već godinama protiv svakog sličnog partnerstva, plašeći se ekoloških i drugih katastrofa. Njemački kancelar, koji se po berlinskim i briselskim salama zalaže za informirani pristanak građana za mnoge stvari koje ih direktno dodiruju, zanemario je gotovo potpuno taj aspekt – bilo naroda ili makar dijela građana – u Srbiji. Građani su nakon toga samo obnovili revoltne dinamike, šireći građanski neposluh – većinom pristojno i bez nasilnih eskalacija – a Scholza su podsjetili kako želi čistu europsku ekonomiju istovremeno prljajući i ruinirajući onu srpsku.
Koliko je bunt naroda, nakon što su se ekonomski, pravni i (geo)politički parametri poklopili u vidu buduće eksploatacije litija, pogodio predsjednika Vučića, da se iščitati iz njegove javne retorike: prijetio je da će se povući iz politike, govorio o hibridnom ratu, a nedavno se okomio na NGO sektor za koji smatra da ima samo jedan cilj -maknuti njegovu malenkost s vlasti. Zatim se osobno angažirao u komunikaciji s vlastitim građanima: objašnjavao im je benefite budućeg ekonomskog čuda Srbije, obećavao da će biti advocatus diaboli njihovih interesa pred moćnim svjetskim lobijima. Istovremeno je doživio dva simbolička udarca od poznatih aktera kulturne i sportske scene Srbije: Đoković je u medijskim istupima ostao pri poziciji iz 2022. kada se direktno protivio eksploataciji litija, a Emir Kusturica je u maniri dobrog performera napisao autorski uradak naslova “Rio Tinto Marš sa Drine”, koji je prepun nacionalnog ponosa, antiglobalističkog sentimenta i osjećaja za malog čovjeka i njegov prirodni habitat, koji zli stranci žele podjarmiti i tako dalje. Da li je kritizirao aktualni režim čiji je i dio, posebno kada je u pitanju simbolička politika, ili pak Kusturica sugerira javnosti traženje novog strateškog partnera i eliminaciju Rio Tinto konzorcija, budućnost će pokazati.
Iako su skepse aktivista usmjerene prema eksploataciji litija zasigurno utemeljene, ipak nam se ne čine dovoljno artikulirane kako bi spriječile svaku buduću eksploataciju tog vrijednog metala. Zemlja poput Srbije koja posjeduje tolike resurse litija teško da može onemogućiti navedenu ekonomsku aktivnost, ali možda može izabrati novog strateškog partnera ili razviti inovativni javno-privatni model koji bi u javnosti bio percipiran pozitivnije.
Iako politički oscilira između Zapada i Istoka, naroda i elita, kada su u pitanju ekonomija i interes, Aleksandar Vučić se otkriva kao pragmatični i autoritativni političar koji preferira strateške geopolitičke aranžmane isporučujući zapadnim partnerima kritičke resurse, poput litija, a očekujući zauzvrat protekciju uz možda i poneki veći politički ustupak od međunarodne zajednice.
